Ne bi li prikladnije bilo govoriti o Mirovnim pitanjima uz pandemiju? Mirovni odgovori, to zvuči pretenciozno. Imati odgovore na dileme, pitanja, probleme vezane uz sve ono što se može podvesti pod ‘mirovno’ , nije mi u duhu, baš tog mirovnog.
Naučeni smo željeti odgovore, objašnjenja, tražiti znanja koja nam nedostaju. Znatiželja koja stoji iza toga, moćan je pokretač.
Pitanja koja vezujemo uz ovu pandemiju su brojna, točno je reći da ih imamo toliko da im ne vidimo kraj. Zanima nas sve o virusu, odakle je, zašto se baš sada pojavio, ima li neke zavjere iza njega, što mu godi a još više nas zanima što mu smeta, kako ga se možemo riješiti, kako spriječiti da uđe u nas, da nas zarazi. To je tek početak, s pitanjima. Puno više pitanja imamo o tome kakvo nam je sutra, posao, plaća, kako ćemo račune plaćati, od čega živjeti, što s našim planovima, što s budućnosti nas i naših mlađih, djece, unuka, nećaka, svih mladih.
Pitanja su u mirovnom pristupu jako moćna, sam vrh. Pitanjima otkrivamo i sebe i kročimo prema onome izvan nas. Pitanja su kao baterijska lampa, može biti mala, treperava, koja prekida ili snažan snop, poput dnevnog svjetla.
Pitanja su u redu, no još je važnije prihvatiti da je manjak odgovora, ponekad, isto u redu. Pitanja nas vuku naprijed, ona nam pomažu da se dignemo kada smo slabi, no isto tako pomažu da onim moćnima, nedodirljivima, pokažemo da nisu takvi, ne sada, ne u mojim očima.
Koliko će ovo sve trajati? Zanimljivo je pitanje, jedno od ključnih. Ima niz potpitanja: Na što točno mislimo kada kažemo ‘ovo’ ? Zatim – zašto postavljamo to pitanje, imamo li nešto neizrečeno u primisli, poput: kada će konačno prestati? Ili, koliko će se moji planovi poremetiti? Što s maturom? Što s turističkom sezonom? Što sa zakazanom operacijom za rujan?
Sada već ulazimo u novo područje, možda i više njih. Psiholozi bi nam rekli, prihvatite da nemate kontrolu nad stvarima. Mirovnjaci bi rekli, to je jako dobra vijest – nemati kontrolu nad stvarima koje nam se dešavaju. Zato imamo kontrolu nad našim reakcijama, nad svojim ponašanjem, nad tim hoćemo li jedva čekati da prestane, patiti za svakim satom ‘koji nije kao što je trebao biti, dok se nije ovo desilo’, ili ćemo se presložiti. To jest mirovni odgovor, iako mirovnjaci nemaju nikakva autorska prava nad njim. Sagledati situaciju, sagledati sebe u situaciji, odlučiti se za najprimjereniju reakciju. To je ono što smo nekad zvali – zdrav razum. Za to nam ne trebaju fakulteti, niti jasni odgovori na svaku nedoumicu.
U novoj smo situaciji, ona traje već (ili možda ‘tek’) mjesec dana, mijenjamo svoje navike, neke naglo, neke polako, neke svojevoljno, neke pod prisilom.
Mirovni odgovor ili pitanje, kako nam drago, jest – gdje sam ja u svemu tome. Što je najbolje za mene, za moje emotivno, mentalno i fizičko zdravlje. Kako da budem najkorisniji svojim najbližima? Kako je njima? Znam li to? Stvarno, kako znam?
Rješenje, odgovor, put koji tražimo, smjer koji nam odgovara, često nam je tu, pred nosom. Da bismo ga vidjeli, moramo i mi biti tu, prisutni baš sada. To je onaj čarobni odgovor na pitanje: Što je život? Sada i ovdje, to je život. Ništa u prošlosti, ništa u budućnosti, život je ovaj čas.
Vježbanje toga, sada i ovdje, sjajno je putovanje, vraćanje nas samih u život. Odbijanje bijega od života, odbijanje okrivljavanja, žalovanja, frustracije. Živjeti život. Postavljati pitanja. Jednostavno a tako moćno i , u suštini, divno, nije li?
Goran Božičević
Foto: Evan Dennis