Ovih dana kruže društvenim mrežama i internet portalima fotografije ljudi koji uz cestu, na ulici ili među stambenim zgradama kleče dok primaju blagoslov od svećenika, svetih lica, recimo općenitije. Razlog je taj što su crkve zbog pandemije zatvorene pa u preduskrsnim danima vjernici ne mogu u njih.
Pretpostavljam, zapravo siguran sam da ima dosta ljudi kojima se sviđaju te slike, uostalom neke i jesu objavljene na službenim stranicama pojedinih župa ili sličnima. Nisam među njima a niti ljudi među kojima se krećem. To ne znači da nisam blizak vjernicima ili da ne poštujem vjerske običaje, rituale. Razmišljao sam što mi se ne sviđa na tim slikama i spoznao da je moja frustracija ponajviše usmjerena na komentare, nerijetko zgražanja, čuđenja pa čak i ismijavanja.
Vidjeti niz ljudi kako kleče na ulici, za nas jeste neobična slika. Kleči se u sakralnom objektu ili kući, možda čak i na javnom mjestu no tada je poruka jasna a razlog nedvosmislen. Jedno od poznatijih klečanja, ono je od 2016 inicirano od igrača američkog nogometa Colina Kaepernicka iz San Franciska u znak protesta zbog policijske brutalnosti prema Afro Amerikancima.
Ima neka drastična razlika između toga klečanja i ovoga koje danas gledamo. Kleknuti na jednu nogu za vrijeme intoniranja američke himne, izraz je bunta, ukaz na diskriminaciju, na institucionalno nasilje, uperen je prema onima koji imaju moć i silu.
Slike koje kruže ovih dana odišu nečim drugim a ograničit ću se na svoje viđenje, naravno. Shvatio sam da me ne smeta to što su ljudi na koljenima, malo jesam iznenađen, zatečen no ne i zgrožen. Smeta me što ne vidim poniznost i na drugoj strani, kod onih koji hodaju ili se na jednom videu voze autom, nedostaje mi poštovanje prema ljudima koji kleče. Ono mi nedostaje još i mnogo više u komentarima, zgražanjima i određenoj nadmoćnosti koja se izražava prema tim ljudima. Znak mi je to za uzbunu, po čemu sam ja to bolji od osobe koja kleči? Možda imam više obrazovanja, no ratove ionako započinju ili bar osmišljavaju visoko obrazovani ljudi pa mi to nije garancija moje etičnosti, možda sam psihološki snažniji pa se neću niti u primisli spustiti na koljena, no kako točno odrediti granicu između samopoštovanja i arogancije ?
Ušao sam na teren tisuća viđenja, često kontadiktornih, sklizak teren interpretacije viđenoga. To je ponekad u mirovnom radu nužno, ići tamo gdje se drugi ne usude, uglavnom zbog rizika osude no ne i realne opasnosti. Ona više leži u tumačenjima koja dajem, prosuđivanju, koje nije prijatelj istinske komunikacije. Ulazim u temu svjesno jer mi je važna, neki moji sugrađani su na koljenima, za čas su se odrekli svoga dostojanstva, makar simbolički, a neki drugi sugrađani, mahom moji prijatelji ih gledaju s visine. Ovo me drugo jače boli, ne podnosim kada se ljudi gledaju s visine. Mi se, ljudi, ne možemo i ne moramo složiti u mnogo toga, bogatstvo jest u različitosti, no ona, različitost ima smisla baš u tome da ju uvažavamo, s pozicija jednakih prava, uzajamnog poštovanja.
Meni se ne sviđaju te slike, preciznije – ne sviđa mi se ono što vidim na njima. Želim se ipak prvo sebi obratiti s pitanjem: U čemu je moja nelagoda, odakle ta odbojnost ? Kada na to odgovorim znati ću i slijedeći korak, mogu li nešto učiniti, promjeniti? Kako moje svakodnevno življenje doprinosi ili sprečava da ljudi ovih dana kleče uz cestu ? Kako svakim svojim činom utičem na sebe i ljude oko mene da budu svoji, da se vole a tada vole i druge, uključujući i Boga ako u njega ili nju vjeruju.
Ovih dana dok smo zatvoreni jedni s drugima, dana nam je savršena prilika da promatramo koliko su naši odnosi jednakopravni, uvažavajući, ispunjeni uzajamnim poštivanjem. Ono uključuje i neslaganje i svađu, oboje je potrebno u životu. Poštovanje je tu da spriječi uvrede, štetu, nasilje, da nas povede ka zajednički prihvatljivom rješenju.
Goran Božičević