Pandemija nam razotkriva besmisao lokalnog teritorijalnog ustroja, uređenja. Propusnice nam trebaju ovih dana da prođemo nekoliko kilometara. Prijatelj mi javlja da mu za relaciju Grožnjan – Buje treba propusnica, ja sam bio bolje sreće pa sam u Bujama dobio propusnicu i za Grožnjan. Ovo nije priča o učinkovitosti i uhodanosti administracije već o samom smislu podjela. Iskaču nam iz ormara, s tavana, iz podruma, pred tri desetljeća , pospremljeni „teritoriji bivših općina i Gradova“. Ono što je u Jugoslaviji funkcioniralo, naprasno je razmontirano i citiram: „U Republici Hrvatskoj ustrojeno je ukupno 555 jedinica lokalne samouprave, i to 428 općina i 127 gradova te 20 jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno županija, plus Grad Zagreb „
U njima je zaposleno preko 14 000 ljudi. To ne zvuči nužno loše ako ste vi jedan od njih ili član obitelji. Naravno da nije problem da uopće ima zaposlenih, ono što nam godinama bode oči je rascjepkanost, neodrživost, nelogičnost i preveliki broj.
Hrvatska je relativno mala država, sa svojih 4 milijuna ljudi. Preko 80 gradova ima više stanovnika od nas, a po površini smo oko 127. mjesta među državama. Danas neću o tome koliko košta imati 14000 ljudi u jedinicama lokalne samouprave i tko to plaća. Košta puno i plaćamo svi. Pitanje ovih dana je kako nam to utječe u tjednima pandemije. U danima kada smo svi podjednako izloženi pohodu malog virusa, što nama znači preko 500 općina i gradova ? Kako međusobno surađuje preko 14 000 ljudi? Možemo se i pitati, zašto bi surađivali, koliko je to zapravo nužno. Što jedno Buje ima s recimo jednim Pakracem koji je udaljen skoro 400 km? Pitanja su puno pametnija nego nam se čini na prvi pogled. Samo čuđenje, zašto bi surađivali uposlenici gradske uprave iz recimo Međimurja i juga Dalmacije , nam govori mnogo. Govori nam, točnije, vrišti o našoj uskogrudnosti, o tome koliko smo zatvoreni u naše male okvire. Za one teritorijalne još i lako, njih se – ipak – da promijeniti zakonskom procedurom. Što je s mentalnim sklopom? Onim istim koji nam omogućava da prihvaćamo tako rascjepkanu administraciju, koja i da želi ( a mnogi sigurno i žele) ne može biti učinkovita, razvojna, dakle smislena. Prvoga aprila napisao je naš ponajbolji stručnjak za teritorijalno uređenje prof Ivan Koprić na fejsbuku: „Upravo me nazvao ministar uprave dr. sc. Ivan Malenica i zamolio da pripremimo detaljni plan teritorijalnog preustroja Hrvatske na 123 općine i 5 regija koji treba realizirati do 30. lipnja 2020., da bi se ostvarila potrebna poboljšanja i uštede. Dio je to vladinog plana za korona-krizu.“
Radi se o šali naravno, koja mnogima nije dobro sjela i to je zabrinjavajuće.
Uskoro ćemo, a mnogi to već danima rade, okretati svaki novčić nekoliko puta, prije nego ga potrošimo. Nije samo državni aparat preskup, on jeste posložen tako da ne može biti učinkovit, fleksibilan, elektronički pismen, educiran za izazove 21 stoljeća. Zašto bi bio? Zato jer ima dana kada je potreban da bude baš takav, mi živimo sada u takvim danima. Dok jesmo, uglavnom, zadovoljni kako se odgovorima na pandemiju upravlja na nacionalnoj razini, što je spoj znanja, kompetencija, osobnosti i puke sreće, pitanje je kako je to na takozvanim nižim razinama?
Kako je ovih dana na razinama lokalnih šerifa, da li je manje zlo imati potpuno inertnoga i nevidljivog načelnika općine i bezličnu svitu oko njega ili malog diktatora koji vidi šansu života u apsolutnom upravljanju svojim mjestom?
Izvanredne situacije nam jasnije pokazuju gdje smo, tko smo, čime smo okruženi. Virus, da jest pametno živo biće, mogao bi se smijati nad našim lokalnim ustrojem. No ne zadugo, ubrzo bi nas počeo sažalijevati. Ne treba nam niti jedno. Samo svođenje na stanje po principu zdravog razuma, logično i životno povezanih cjelina. Bez igrica, računica, uhljebljivanja i gerrymanderinga – izbornog inženjeringa.
Pitanje je to od životne važnosti u doslovnom značenju tog izraza.
Goran Božičević
Foto: Priscilla Du Preez