Ušli smo u novu fazu ove priče s virusom i pandemijom. Ne znam koja je po redu, no ostavili smo zatečenost, lutanje te neočekivanu, dosta dugu fazu odličnog upravljanja krizom. Dobili smo heroje, krivulja se vratila u linearni rast, odustala od eksponencijalnog, brojke su pod kontrolom, građani su uglavnom disciplinirani, i više nego smo očekivali. Ne bi mi bili mi, da nisu krenuli hvalospjevi, idolatrija, svrstavanje u sam vrh država koje znaju kako zauzdati pandemiju. Nije nam za zamjeriti, zašto se ne radovati, no kratko, jako kratko. Prerano je, daleko je prerano za slavlje.
Sportskim rječnikom rečeno, košarkaškim recimo, jakom protivniku koji nas je iznenadio, suprotstavili smo jaku obranu, zaustavili njegov napad , počeli smo sipati koševe. To ipak nema veze s rezultatom na kraju utakmice, tek je recimo druga četvrtina, a ne znamo niti koliko će trajati.
Dok smo usredotočeni na brojke, na grafikone, na ono što su vijesti dana, moramo se zapitati , da li je to sve, što propuštamo, razumijemo li mi što se sada dešava ?
Privlačno je raditi poredbe sa sportom, pobjedama i porazima, rekli smo već, nikako ne s ratom iako svaki dan čujemo ili vidimo znakove militarizma, no ova pandemija nije sport. Brojke mogu biti krasne i neka budu no one su samo vrh ledenog brijega. Mnogo toga ne znamo. Kako je stvarno djeci koja se ne druže i igraju, koja u ovo sve ljepše proljeće, ostaju doma. Što im je u glavama, u srcima? Tko im nelagodu odagnava, ambiciozni roditelj koji bdije nad domaćim zapravo školskim zadaćama ili uplašeni, uskoro nezaposleni roditelj koji se sve više druži s bocom ? Porast obiteljskog/ kućnog nasilja prepoznat je kao svjetski problem ovih dana, spominje se i kod nas. Ne znam kako vi ali meni te riječi ne znače ništa, samo pravni termin. Zamagljuju mi strah ukućana, većinom žena i djece od nasilnih očeva, neprospavane noći, vikanja i plakanja. Lako je reći Dosta nasilju, ispravljam se, mnogima to nije lako, no problem je složeniji. Nedostaje nam mnogo toga, znanja o rješavanju sukoba, nenasilnoj komunikaciji, o osnovama psihologije u javnoj i privatnoj sferi, koja nas uči da sami sebe moramo prihvatiti i voljeti, tek onda istinski možemo i druge, nedostaje nam znanja da su prava žena i pravi muškarac zgodni stereotipi za razradu scenarija na prvoj godini studija ali sa stvarnim životom nemaju veze, fali nam shvaćanje da vjera znači iskrenost, otvoreno srce, ljubav, život, mir. S druge strane pretrpani smo teretom da moramo biti uspješni, lijepe, poželjne, da moramo voljeti ono što nam vlast i mediji kažu, da moramo biti lojalni ljudima koji to nisu zaslužili, da nam je licemjerstvo norma i da je sloboda samo u četiri zida.
O čemu govorim? O inventuri koja je na djelu, rušenju kula od karata, o bolesti koju u Brazilu zovu ‘bolest bogatih’, o praznim pričama dojučerašnjih moćnika, o tome kako se bogata i razvijena Europska Unija spotakla tamo gdje je trebala biti najjača, na solidarnosti ljudi koja nije samo novac, na našem suočavanju s iznevjerenim prijateljstvima i pruženoj ruci od neznanca.
U toku jeste inventura, no mi to ne shvaćamo, kao da je inventura odavno planirani dio svega što nam se dešava, zbunjeni smo, pola je svijeta stalo a mi ne vidimo ono bitno. Inventura je sada.
A poslije? Sada su dani kada smo usporili, smanjile su se sve moguće javne aktivnosti čak i radne, privredne, sada je rijedak trenutak da stvarno shvatimo da je u toku inventura. Popis onoga što imamo i što nemamo, što nam pomaže i što nam smeta, tko nam pomaže a tko odmaže. Inventura ovakvoga tipa dešava se jednom u stoljećima i sada je na djelu. Može se, o da može se ono što je jučer izgledalo nemoguće, promijeniti granice općina i gradova, javno prokazati da nesposobni ljudi na odgovornim položajima su opasni, da nam je škola zastarjela i traži radikalnu promjenu, da će nas znanje i znanost izvući, uzajamna suradnja i poštivanje, da društvo počiva na onima ‘prezrenim na svijetu’ a ne na bogatašima koji zovu svoje potplaćene radnike da doniraju.
Neće nam pomoći mržnja, niti zatvaranje, neće ni ukopavanje u svoju jedino ispravnu istinu Nijedna se inventura ne radi zbog prošlosti, isključivo za budućnost. Koja, promijenjena upravo počinje a pitanje je samo jedno:
S nama ili bez nas?
Goran Božičević
Foto: engin akyurt