Kako je to sve počelo? Tko se prvi zarazio? Kako? Tko je donio u Hrvatsku ? Ima već odgovora i dobro je to jer – zanimaju nas uzroci. Želim vjerovati da je tako, da nas zanima povezivati uzroke i posljedice. Spremni smo olako reći „sve je povezano“ no mi to često ne mislimo, to dobro zvuči, svakako ima nekih neobičnih veza, neočekivanih. Cijela ova naša izolacija, samo izolacija, karantene, maske, rukavice, pranje ruku – na tragu je jednoga – prekinuti lanac zaraze, prekinuti uzročno posljedičnu vezu. Govorim li blizu tebe a imam virus, lako ti ga mogu prenijeti. Držanjem distance, više nije lako. Odmaknemo li se, puca veza.
Učimo to ovih dana temeljito, nismo loši u tome, peremo ruke, stojimo s razmakom u redu na blagajni, ne družimo se, obraćamo pažnju. Vrijedno je to, no tu je i mogući problem, ako pažnju obraćamo samo kada je u pitanju virus korone. Ova sjajna, odlična, nužna vježba povezivanja uzroka i posljedica, puno je više od toga. Ne podcijenjujem nimalo prekid lanca zaraze, no život je puno toga što s virusima nema veze.
Nesposoban, arogantan ravnatelj staračkog doma nije samo znak stanja u društvu, politički uhljeb, posljedica partijskih hobotnica. On jest i uzrok nekoj šteti, ona može biti manja pa će u tom domu neke manje primjetne stvari lošije funkcionirati, no može doći i do zaraze a onda ljudi stradavaju. Umiru.
Nesposoban, arogantan, gradonačelnik jest posljedica našeg neizlaženja na izbore, trošenja naših novaca na načine koji jesu krađa i zloupotreba, no u slučaju potresa, stotine ljudi gube stanove, srećom ne i glave no na duži rok i njih. Zbog takvog načina vođenja Grada.
Nesposoban, arogantan policajac, napasti će građana ili novinarku, zamijenit će svoje pravo da koristi silu za obavezu da to čini jako restriktivno. Svojim djelovanjem otežati će život i rad stotinama svojih kolega/ica koji kulturno i profesionalno rade svoj posao.
Mi kao da znamo, a ne znamo, ne želimo znati da je kriva osoba na krivom mjestu – opasnost. Nitko pametan neće staviti, 15 godišnjaka da vozi autobus, to jesmo usvojili. Protuzakonito je i opasno. Vidljivo opasno.
Osoba sličnih nekompetencija naprotiv, lako može postati direktor, ravnateljica, tajnica, inspektor. Tu se gubimo i to je pravi problem. Za sva ta zanimanja dovoljno je da imate odijelo, kravatu, možda kostim, frizuru, cipele. Da šutite ili što manje govorite, da povlađujete nadređenima i govorite uopćeno. Ovaj čas niti ne spominjem imati stranku iza sebe, pametna stranka koja brine za svoj interes neće stavljati jako ograničene ljude na odgovorna mjesta. No nije ih lako prepoznati, arogancija, nadmenost prati u stopu potkapacitiranost. Sila, upakirana u Armanija ili Varteks je još uvijek sirova sila, nije za izazivati. I tu dolazimo do dijagnoze opasnije od svakog virusa, točnije, dijagnoze društvenog virusa, o kojem svi znamo ali šutimo. Strah, ne zamjeriti se, ne bosti se s rogatim, „znaš ti tko njemu štiti leđa“, on ti je zet od Župana. Moćno zvuči, zet od Župana a zapravo je ništa jer da malo dublje razmišljamo postojanje Županija je isto tako bolest koja uništava zdravo tkivo ovoga društva. Previše ih je, ekonomski su neodržive, kadrovski potkapacitirane, zakonski nenadležne, osim zadovoljavanju stranačkih apetita, malo čemu služe. Znamo svi to no ne povezujemo uzroke i posljedice.
Nedostaju nam jasni zakoni, procedure, kriteriji, neovisna tijela, obavezna transparentnost, politička kultura – kako bi osigurali da najbolji dolaze na najodgovornija mjesta. Ne najposlušniji, ne najpohlepniji, već najstručniji, najposvećeniji, najpošteniji. Kada je panika, tada se divimo takvima, u svo ostalo vrijeme toleriramo one sasma drugačije. Zašto? Ne samo zbog straha, možda i zbog očekivanja da ćemo i sami dobiti malo kolača. Znajući da ga nismo zaslužili. No neće to nitko primijetiti. Osim ako ne dođe neka velika pošast.
Tada smo nadrapali. Svi. A to tada je – sada.
Goran Božičević