Prvu epizodu Ušlagiraj se!, emisije posvećene jugoslavenskoj zabavnoj glazbi posvetili smo se počecima Opatijskog festivala, začetog 1958. u organizaciji Jugoslavenske radiodifuzije. Direktor festivala Josip Stojanović izričito je uoči prvoga održavanja 1958. objasnio razloge njegova osnivanja: “Naš festival nije samo jedna spektakularna i atraktivna manifestacija. Za nas iz Radiodifuzije ima dodatnu važnost: želimo saznati ukus radijskih slušatelja, želimo otkriti koje glazbene žanrove, primjerice, preferiraju slušatelji različitih dijelova zemlje. Analiza glasova će nam to reći.”
Raspisavši natječaj za popularnu pjesmu, Radio-difuzija je uz ostalo objavila natjecateljima i ove zahtjeve: „Melodija ne treba da bude zamišljena kao muzika za ples… Upotreba elemenata iz našeg folklora je moguća, ali nije uslov… Treba težiti da se postigne naš izraz. Treba nastojati da se postigne izrazita fizionomija bez neposrednog oslanjanja na strane uzore… Treba nastojati da se iziđe iz okvira velike većine sadašnjih tekstova zasnovanih pretežno na sentimentu… Muzika sama za sebe, makar i dobra, ali s neprihvatljivim tekstom, ne će se uzeti u obzir, pa se zato preporučuje učesnicima konkursa, da tekstu posvete posebnu pažnju.“
Autorica: Anita Buhin
Iz medija:
VJESNIK U SRIJEDU (1958.): Od svih 18 kompozicija, koje je žiri (jednoglasno!) izabrao, nijedna dakle ne traži naš ‘izraz’ ni ‘izrazitu fizionomiju’, nego se isključivo čvrsto oslanjaju na strane plesne uzore”, točnije pet beguinea, tri kalipsa, tri foxa, dvije rumbe, dva slowa, dva valcera i jedan tango.
Čitaoci će sami prosuditi, koliko su i kako tekstovi nagrađenih melodija iz Opatije izišli iz okvira većine dosadašnjih šlagerskih tekstova, „zasnovanih na sentimentu“, i koliko veze ti tekstovi imaju s težnjama i ritmom života našega suvremenog čovjeka. Nije li u njima previše „zabavnoga“ i ondje, gdje se očekuje ozbiljno; nije li se općenito Opatijski festival, tragajući za najboljom melodijom godine, bolje ogledao u paradoksu, da su o njemu točnije i ozbiljnije govorili humoristi „Borbe“ i „Vjesnika“, negoli neki njegovi organizatori i stručni kritičari.
BORBA (1958.): Ako običan, nestručni, a usto i iscrpljeni slušalac pokuša na kraju festivala da sabere svoje utiske i pri tome ne zaboravi, da živi u veku, kada su rakete već spremne da se vinu prema Mesecu ili nekoj drugoj, obližnjoj planeti, bojim se, da će se naći u raskoraku između tempa i ritma ovog vremena i odgovarajućih izraza onoga, što smo čuli. Melodije, koje su odjekivale sa pozornice, kao da su pravljene pod uticajem srednjeevroposkog geografskog područja iz 1905. do 1910. godine. Dobio sam želju, prateći ovu muziku, da naručujem krigle piva, uništavam u neobuzdanom zadovoljstvu cvečken knedle, pustim bakenbarde i pod uzbuđenjem, koje mi je ovaj ritam stvarao, zaigram tango kao najmodernijom formom, koja izaziva opravdani društveni skandal. (…) Ako bi jedna savremena baba otpevala sa ove revije jednu uspavanku svom savremenom unuku, on bi zaista zaspao. Ali, samo u znak – protesta. I ako bi za ovu muziku upotrebili termine zdrave i nezdrave pojave, ja mislim, da se u ovim kompozicijama – pretjeralo sa zdravljem.
Što se tiče sadržaja, on je uglavnom obilovao romantikom s naglašenim akcentima na ah i oh, na raj, vaj i haj.
ILUSTROVANA POLITIKA (1959.): Tada je žiri odlučio da spase raznolikost festivalskog programa, ali je pritom učinio nešto nedopustivo: neke dobre kompozicije su odbačene, jer su u laganom tempu, a na njihovo mesto uzete su neke lošije, ali bržeg ritma. Time je priredba dobila u tempu, ali je izgubila kvalitetu. Da bi sve ispalo još gore, baš one melodije koje je žiri izabrao samo zbog njhovog ritma, bile su muzički najgore u sklopu celog programa. Sigurno je da ne jednom ozbiljnom festivalu ne bi smelo da bude mesta Autobusu kalipso, čačača Sandolini i Na plesu.
Objavljeno je čak i u propozicijama da dobra muzika s lošim tekstom neće moći da bude uzeta u obzir. Pa ipak, ove godine reči pesama su ispod proseka. Usto treba navesti da su najlošiji tekstovi baš oni ča-ča-ča i kalipsa koji su upali u program da spasu raznolikost.
“Tvoj je ples kalipso ča-ča-ča/ Ti ga znaš, al ne znam ga I ja/ Sad te ipak moram odbiti / Al to nije svaki čas / Žalim, dođi opet kasnije / Svi već plešu osim nas, / Čačača kalipso”
VJESNIK (1959.): Mi na sektoru lake muzike očito napredujemo: nema pravo ni godinu dana, da smo u Opatiji zamolili tatu da nam kupi auto, a sada već imamo autobus, koji trubi. Ipak, treba shvatiti, da je taj autobus samo erzac za pravi auto, jer pjesma veli: ‘Hej, autobus-calypso, to je ljetni bobby moj, bar dok nemam još mali auto svoj.’”
BORBA (1959.): Što se tiče pesama koje su ovde izvedene a uz upotrebu jednog metoda poređenja može se sasvim mirne duše reći da su one od prošle godine naovamo pokazale jedan pravilan razvitak u odnosu na objektivnu stvarnost. Ove godine mi nismo imali pesmu ‘Tata, kupi mi auto’ što znači da su naši kompozitori zauzeli jedan razuman stav prema strogosti carinskog zakona o uvozu kola. Također nismo imali pesmu ‘Kućica u cveću’ što znači da su naši zabavni muzički stvaraoci sa ubeđenjem primili zakon o nacionalizaciji. Prateći štampu i preko nje i naše napore ka podizanju i daljem učvršćivanju našeg turizma, mi smo na drugom našem festivalu zabavnih melodija dobili pesme kao što su: ‘Autobus-kalipso’, ‘Sandolina’, ‘Stih u pijesku’ i slično. Ovakvo pomno praćenje društvenog kretanja i ovakva odgovornost prema aktuelnim pitanjima, dostojni su svake pohvale. Iduće godine, mi ćemo sigurno imati jednu ‘Jadransku magistralumambu’, jednu sambu sa deonice autoputa ‘Dimir-Kapija-Đevđelija, o la, la, ča, ča, ča’.
BORBA (1960.): S obzirom na to da ‘vespe’ i ‘Fiće’ više nisu aktuelni, sad je napisana pjesma o motorinu. A bilo je i pjesama o raznosaču mlijeka i raznosaču novina. Oni, koji vole dosljednost primjećuju sada, da ćemo, ako se ovako nastavi, na slijedećem festivalu već imati po svoj prilici i pjesme o prodavačima kikirikija i sladoleda, srećaka ili kuhanog kukuruza itd., te da ćemo tako najzad i u našem muzičkom stvaralaštvu imati svestrano obrađen život naših radnih ljudi.
Slušali smo:
01 Ivo Robić: Mala djevojčica (1958)
02 Zdenka Vuković: Kućica u cveću (1958)
03 Beti Jurković: Vozi me vlak u daljave (1958)
04 Anica Zubović: Okrećem listove kalendara (1958)
05 Vice Vukov: Mirno teku rijeke (1959)
06 Ivo Robić: Sandolina (1959)
07 Beti Jurković I Marko Novosel: Autobus Kalipso (1959)
08 Ivo Robić: Magistrala (1960)
09 ĐorđeMarjanović: Pesma raznosača mleka (1960)
10 Marko Novosel: Prodavač novina (1960)
11 Mišo Kovač: Tražim (1968)