Internet (u nastavku: digitalni prostor) je još od svojeg iskoraka u svjetska kućanstva imao u najmanju ruku zanimljiv odnos s takozvanim “stvarnim”, odnosno analognim svijetom. Ono što je specifično za taj odnos jest činjenica da on nipošto nije ravnomjeran, niti se ikada trudio biti. Naime, a čini se da je to već sada općepoznata činjenica, analogni prostor nije gajio izrečite simpatije prema digitalnom, pogotovo nakon njegove popularizacije i naposljetku mainstreamizacije.
Na samom početku njegova širenja, međutim, situacija je bila radikalno drugačija. Za početak, digitalni prostor je, izgledno, od svojih posjetitelja zahtijevao određenu razinu opće i digitalne pismenosti, što je u direktnoj suprotnosti s današnjim stanjem stvari, ali time ćemo se postepeno baviti u narednim tekstovima. Za razliku od – kako ih danas nazivamo – tradicionalnih medija (televizije, radija i tiska) – internet punopravno možemo nazvati prostorom upravo radi onoga što njegova infrastruktura omogućuje i normalizira: dvosmjernu razmjenu informacija. Takvo stanje stvari samo po sebi pospješuje pretvorbu informacija u znanje te se time ono uspješno reproducira.
Medijski teoretičar Marshall McLuhan u svojoj knjizi Understanding Media: The Extensions of Man (1964) [Razumijevanje medija, op. prev.] razlučuje između “vrućih” i “hladnih” medija na podlozi količine vizualnih informacija koje je taj medij sposoban reproducirati:
“Vrući medij je onaj koji proširuje jedno osjetilo u “visokoj razlučivosti”. Visoka razlučivost je stanje ispunjenosti podatcima. Fotografija je, vizualno, “visoke razlučivosti”. Crtani film je “niske razlučivosti”, jednostavno zato što pruža vrlo malo vizualnih informacija. Telefon je hladan medij, ili medij niske razlučivosti, zato što se uhu daje skromna količina informacija. A govor je hladan medij niske razlučivosti, zato što se daje tako malo, a slušatelj mora toliko toga nadopuniti. S druge strane, vrući mediji ne ostavljaju toliko toga za nadopunjavanje ili dovršavanje od strane publike. Vrući su mediji, stoga, niske razine sudjelovanja, a hladni su mediji visoke razine sudjelovanja ili dovršavanja od strane publike. Sasvim je prirodno stoga što vrući medij poput radija ima vrlo različite učinke na korisnika u odnosu na hladan medij poput telefona.”
Digitalni prostor je u tom smislu poseban jer posjeduje određene karakteristike “vrućeg” medija, sposoban je “koncentrirati” se na jedno osjetilo, ali i karakteristike hladnog medija, iz jednostavnog razloga što gotovo uvijek traži participaciju i nadopunu informacija. Poticanje razvoja medijske pismenosti stoga nikad nije bilo od veće važnosti – McLuhan je svoje temeljno djelo objavio 1964. godine, u vremenu kada je moderni medijski ekosustav bio teško zamisliv, te u trenutku kada je bilo teško zamisliti kakav točno intenzitet posjeduje takav hibridni medij kao što je internet.
Tradicionalne medije je, prije mainstreamizacije digitalnog prostora, zanimala isključivo informacija. U svojim počecima, u vremenu koje se danas naziva Web 1.0, internet je pratio model razmjene informacija koji su utemeljili tradicionalni mediji: korisnici su konzumirali informacije te su se njima mogli baviti samo i isključivo unutar granica analognog prostora. Web 1.5, razdoblje koje je nastupilo nešto prije nego što online promet zatrpan oglasima i početka korporativizma unutar digitalnog prostora, okarakterizirala je mogućnost iskorištavanja internetske infrastrukture u svrhu jednakomjerne razmjene informacija i naposljetku znanja.
Razmjene informacija i reprodukcija znanja, izvan isuviše jednostavnih koncepcija o kulturnom kapitalu i dizanju osobnog statusa unutar određenih skupina, sposobni su stvoriti nove, u ovom slučaju digitalne supkulture. Za razliku od supkulturnih gibanja u analognom prostoru, digitalne supkulture, koje povezuju ove serije tekstova, posjedovale su određenu dozu interne sigurnosti; gore napomenuta pismenost je, naravno, igrala presudnu ulogu, tehnološka i ekonomska ograničenja bila su prisutnija te, jednostavno, manji broj ljudi je doživljavao digitalni prostor kao legitiman dio šireg medijskog ekosustava.
Danas aktualna gibanja za decentralizaciju interneta, što je možda najzanimljiviji primjer supkulturnog postojanja unutar digitalnog prostora, izuzev pojedinih hakerskih gibanja kojih ću se dotaknuti u narednim tekstovima, svoje ideološke korijene vuku iz Web 1.5 doba, kada protok informacija u digitalnom prostoru nije imao “srednjeg čovjeka.” Pritom ne mislim na urednike web portala niti na “srednje ljude” u digitalnim medijima, već na korporacije, industry standard pretraživače i glavne društvene mreže (Facebook, Instagram, X). Te platforme se postavljaju kao umjetni urednici, informacije se plasiraju selektivno, na štetu korisnika i širih publika, s gotovo potpunim izostankom stručnosti i znanja.
Supkulturna gibanja bitna su za digitalni prostor jer definiraju prirodu otpora vodećim narativima, dominantnim obrascima komuniciranja i nude alternativne odnose prema tehnologiji, informacijama, znanju i kulturi uopće. Lainchan, forum posvećen alt digitalnoj kulturi, bavi se, između ostalog, i očuvanjem “internetskih prstena”, “uradi sam” web stranicama međusobno povezanih i indeksiranih samo unutar vlastitog prstena. Time komunikacija ostaje djelomično zatvorena, ali isto tako sprječava prodor krupnog kapitala u prostore opće sigurnosti, razmjene znanja, informacija i iskustava te naposljetku mreža međusobne pomoći. Lainchan je još jedan primjer “žive digitalne arhive”, jer je sama web stranica nastala na samom početku stoljeća, a aktivna je, s aktivnom bazom korisnika, i danas.
U sljedećem tekstu bavimo se time tko je i kojim potezima digitalni prostor prilagodio mainstreamu, te što je pritom istisnuto na margine.
Ivan Slijepčević
Photo by Dan Counsell on Unsplash
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.