U ponedjeljak su “kumovi hardcorea”, Agnostic Front, uz lokalnu i nacionalnu podršku (Žulj, Ciroza Jetre, Stepped Out i pulske Scimmie), nastupili na Viva La Pola! festivalu, u unutrašnjem dvorištu DC-a Rojc.
Agnostic Front i Pula već su dobro poznati par. Bend koji slovi za jednog od pionira hardcore zvuka dosad je triput nastupio na ovom festivalu, svaki put uz gromoglasne ovacije. Teren je, dakle, odavno utaban, uoči ovogodišnjeg izdanja Viva La Pola! festivala nije bilo mjesta sumnji ni dvojbama.
Osobno sam, naravno, oduvijek bio zainteresiran za ulogu New Yorka u povijesti ne samo popularne glazbe, već i subkulturnih gibanja općenito. Ono što se da opaziti iz pročitanog, poslušanog i pogledanog jest zavidna doza sinteze ljudi i subkulture, a takva se povezanost rijetko vidi u manjim gradovima i skučenim sredinama. Upravo je tzv. New York hardcore, kao najogoljenija i najglasnija inačica punka, izravan proizvod takve sredine i takvog grada.
Gotovo sve relevantno za popularnu kulturu i recentniju povijest umjetnosti, ono što u osnovi ne kanoniziraju institucije, imalo je u nekom trenutku prolongiran odnos s tim velegradom: John Zorn, Laurie Anderson, Ken Jacobs, Jack Smith, Andy Warhol, Bad Brains (iako su svoje početke definirali u Washingtonu D.C.ju ), Run DMC, Onyx, Beastie Boys… Sve su to domaći izvozi gotovo sinonimni s vlastitim domom. Jednostavna, a tako često zanemarivana istina o subkulturnim gibanjima jest ta da zatvaranje u enklave nema baš nikakvog smisla, pogotovo ako se uzme u obzir da se najčešće radi o susjedima, kolegama, ukratko ljudima s kojima dijelimo životni prostor. Agnostic Front rezultat je takve filozofije i zbog toga traje i živi već desetljećima (zgodan detalj: čast otvaranja koncerta u Puli pripala je bezvremenskom hitu “New York” Franka Sinatre).
Bilo je, naravno, hitova u setu te večeri, kao i novih pjesama. No kroz diskografiju dugu četiri desetljeća provlače se stalno dvije stvari: energija i zauzimanje za one koje se neprestano šikanira, najčešće potpuno legalno, putem isuviše drakonskog i fragmentiranog sustava. Svemu tome svjedoči i dokumentarac The Godfathers of Hardcore (2017.), u kojem, između ostalog, gitarist Vinnie Stigma i vokal Roger Miret gledateljima iznose tezu o štetnosti društvene atomizacije.
Dramaturški i svakako drugačije bitan trenutak dolazi pred sam kraj svirke, koja je trajala nešto više od sat vremena, kada Miret poziva publiku da pogleda lijevo i desno te se rukuje i upozna s onima s kojima dijeli koncertni prostor. Taj me trenutak zaintrigirao iz više razloga.
Roger Miret; Foto: Zlatko Gotovac
Prvo, fašizam, a pogotovo ova njegova nešto modernija inkarnacija koja je prigrlila izolirajuće aspekte hiperdigitalizacije, računa na atomizirano društvo puno nepoznanica, a samim time i na društvo puno stranaca. Ako znamo s kim smo na koncertu, oblici društvene (i političke) organizacije izvan samog čina odlaska na koncert postaju dostupniji i lakše ostvarivi.
Drugo, Agnostic Front ispisuje zajedničku povijest scene koja je, koliko god lokalna, s vremenom ostavila i globalni trag. Stapaju se sa svojim kvartom i svojom zajednicom te ih svakodnevno iznova povezuju, što bi trebala biti zadaća svakog društveno osviještenog čovjeka. Na primjeru hardcorea iz New Yorka to se čita kao refleks nad kojim sami ljudi baš i nemaju neku veću kontrolu, društvena organizacija nastaje iz nužde te ljudi sami stvaraju prilike za njezino prakticiranje.
Treće, a to je naglasio i Miret, jedino se u istinskom, izvaninstitucionalnom zajedništvu možemo suprotstaviti onima koji nas neprestano stežu i pritišću.
Naklon VLP ekipi! Do iduće godine.
Ivan Slijepčević
Foto: Istra24