U OBAVIJESNOM RAZGOVORU gost je Dejanu Štifaniću bio Marko Marković, osoba zanimljivog imena i zanimljive životne priče. Pula i Monte Zaro dio su njegovog osobnog identiteta – kako sam kaže, gdje god da je poslije završio, uvijek je bio “Marko iz Pule”.
“Kad pitaš kako pamtim, a pamtim vrlo dobro, sjećam se kao jedne vrlo bezbrižne ‘spike’, sad da ne ulazim u neku patetiku, rekao bih da je to i bio najljepši dio života zato što je sve bilo super i ‘safe’, bilo je jako bogato na avanture, na more, klinci kradu žvake po supermarketima. I uvijek je taj neki žal što se to nije prelilo u neki daljnji život, poslije početka devedesetih.”
1991. godine seli sa svojom obitelji u Vojvodinu, kod bake i djeda u selo Ruski Krstur, tako da to nije bilo nešto strano i nepoznato, strašno kao mnoge druge sudbine diljem bivše zajedničke države. – “Iako nismo bili u nekom prvobitnom šoku, to je došlo kasnije s nekim psihičkim sazrijevanjem. Tada je počela ta neka samoidentifikacija, prvenstveno zbog nekog tog žala za Pulom, a dalje sam se u tom nekom sazrijevanju vrlo jasno definirao kao Puležan.”
U Lavovu je studirao novinarstvo nakon čega se preselio u Kijev, gdje se oženio i dobio dijete. U međuvremenu je boravio u Kanadi i Rumunjskoj, no za sebe kaže da se izjašnjava kao Puležan i politički Ukrajinac. – “Zadnjim avionom JATA smo išli kod bake i djeda u Vojvodinu, tamo smo i krenuli u školu, međutim ja sam čim je bila prilika napustio Vojvodinu i završio u Ukrajini, daleke 1997. godine.”
Nakon Ruske invazije na Ukrajinu, život je Marka vratio u Istru, gdje se ionako planirao skrasiti s obitelji, ali tek u pedesetima. – “Sudbina se cinično nasmiješila i odlučila da napravi određene korekcije u našoj životnoj strategiji i planovima. Hrvatska je općenito zemlja koja je prijateljski nastrojena prema Ukrajini, naravno da ima ljudi, to su ti salonski ljevičari, pogotovo ta neka europska ljevica ima neku svoju percepciju ‘Majke Rusije’ i te neke ideologije, oni su miljama daleko od realnosti. U ovom ratu koji se sada dešava istina je za mene samo jedna, za mene je vrlo evidentna strana dobra i strana zla.”
Cijeli razgovor poslušajte dolje:
Razgovarao i fotografirao: Dejan Štifanić
Priredila: Edita Bojanac Delcaro