Slučaj francuske predstave Piti Peta Hofen Show , izvedene u sklopu Festivala uličnih čarobnjaka u Istri u organizaciji udruge Čarobnjakov šešir, u trenu je prerastao okvire uobičajene kazališne kronike i pretvorio se u prvorazredni društveno – politički skandal. Ono što je godinama na brojnim međunarodnim festivalima funkcioniralo kao nagrađivana, humoristična žonglerska predstava za široku publiku, u domaćem je kontekstu preko noći transformirano u “skandal koji je šokirao roditelje”. No, ova kontroverza pokazuje da ovdje uopće nije riječ o estetici ili kvaliteti same izvedbe, već o klasičnom primjeru montirane moralne panike u režiji klerodesničarskih aktera, usmjerenoj na prikupljanje jeftinih političkih bodova.
Iz svega nekoliko sekundi izoliranih i tendenciozno montiranih snimaka, politički su igrači konstruirali narativ o „LGBT propagandi“, „indoktrinaciji djece“ i „ideološkoj kolonizaciji“. U tu su priču potpuno proizvoljno uvučene LGBTIQ+ udruge i pojedinci koji s organizacijom nemaju nikakve veze. Umjesto argumentirane rasprave, svjedočimo organiziranoj kampanji dezinformacija, javnom linču i pokušaju moralnog discipliniranja umjetnika kroz neovlašteno snimanje i prokazivanje.
Posebno zabrinjava brzina kojom su lokalne vlasti i turističke institucije pokleknule pred ovim pritiskom. Dok je program donosio publicitet i podupirao brend Istre kao otvorene, tolerantne i kozmopolitske europske regije, umjetnici su bili više nego dobrodošli. Međutim, čim se pojavio prvi politički rizik, isti oni koji su program odobrili i financirali požurili su se ograditi i izraziti zgražanje. Ta vrsta političkog oportunizma ostavlja gorak okus, sloboda izražavanja i otvorenost očito su poželjni samo dok ne narušavaju nečiju zonu komfora ili izborni rejting.
Sama teza da je problem nastao jer publika “nije bila upozorena” na sadržaj ili jer je riječ o “jeftinom uličnom šoku” potpuno pada u vodu pred neumoljivim činjenicama i biografijom ovog projekta. Kolektiv Compagnie LPM ovu predstavu definira kao projekt za široku publiku. Radi se o visokoestetiziranom komadu u žanru takozvane “ekstremne poezije” i kreativnog kaosa, u kojem je žongliranje materinji jezik apsurdnog svijeta. Predstava je snimljena i dokumentirana kroz nezavisne produkcije, poput Urban Fakir Films projekta, a njezina europska i svjetska turneja izgleda kao mapa relevantnih suvremenih kulturnih žarišta.
Piti Peta Hofen Show je godinama igran diljem Europe i svijeta, od prestižnog Dynamo Workspacea i njihova Circus Festivala u Danskoj, preko festivala u Hamburgu i Freiburgu u Njemačkoj, konvencija i festivala u Nizozemskoj, Poljskoj, Švicarskoj, Portugalu, pa sve do turneja u Brazilu i Argentini. Na međunarodnom festivalu FITT u Španjolskoj predstava je osvojila nagradu publike i nagradu za najbolju izvedbu, dok je na festivalu ARCA osvojila ne samo nagradu žirija, nego i nagradu dječjeg žirija (Children’s Jury Prize). Vrijedi napomenuti da je predstava već bez ikakvih izgreda gostovala u Hrvatskoj, 2021. i 2023. godine, uključujući i Split. Ako europska publika, stručni žiriji i mladi diljem EU u ovome prepoznaju vrhunsku uličnu umjetnost i humor, očito je da problem nije u predstavi, već u lokalnoj dioptriji.
Hrvatska kulturna javnost ovdje proživljava već previše puta viđen déjà vu. Matrica je uvijek ista, od kazališnih plakata za predstavu Fine mrtve djevojke u zagrebačkom Gavelli koji su se skidali pod pritiskom ultrakonzervativnih udruga, preko niza predstava Olivera Frljića koje su godinama služile kao dežurna meta političkih hajki, prosvjeda i pokušaja fizičkih zabrana, pa sve do recentnog, brutalnog primjera iz Benkovca. Tamo je, podsjetimo, pod pritiskom desnice i lokalnih braniteljskih udruga ekspresno odgođen festival Nosi se uz eksplicitne prijetnje i javni linč organizatora.
Slučaj Benkovca, baš kao i ovaj najnoviji istarski, zorno pokazuje da klerodesni akteri ne traže dijalog o estetici, oni traže potpunu kapitulaciju i eliminaciju nepoćudnog sadržaja, seleći svoje metode cenzure s velikih nacionalnih pozornica na festivale nezavisne i ulične kulture u manjim sredinama. Kada se umjetnost dotakne neuralgičnih točaka društva, provokacija se odmah proglašava „napadom na svetinje“ ili „indoktrinacijom“, a umjetnici i organizatori takvih događanja se preko noći pretvaraju u legitimne mete za odstrel.
Od antike, preko avangarde, do suvremenog performansa i novog cirkusa, zadaća umjetnosti je bila i ostala testiranje društvenih normi kroz provokaciju, apsurd, grotesku i šok. Ideja da publiku treba “štititi” od umjetničke nelagode, a autore moralno disciplinirati kroz organizirani javni linč, vodi ravno u cenzuru i opasnu autocenzuru. Svatko ima legitimno pravo da mu predstava bude loša, vulgarna, pretenciozna ili dosadna, kritika je sastavni dio kulture. Ali postoji civilizacijski ponor između estetskog neslaganja i zahtjeva da se umjetnički sadržaj cenzurira, zabranjuje i prilagođava nečijim rigidnim moralnim ili političkim očekivanjima.
Najnovija situacija s francuskom predstavom Piti Peta Hofen Show ogolila je licemjerje dijela konzervativne scene koji se glasno poziva na slobodu govora kada su ugroženi njihovi svjetonazori, ali tu istu slobodu spremno uskraćuje onima koji misle ili stvaraju drukčije. Sloboda izražavanja ne može biti privilegij odabranih, ona vrijedi za sve ili ne vrijedi uopće.
Istra doista zaslužuje otvoreno, solidarno i slobodno društvo. No, to se društvo ne brani kapitulacijom pred moralnom panikom. Kada od umjetnosti počnemo zahtijevati poslušnost i uklapanje u zadane okvire, ona prestaje biti umjetnost i postaje tek estetska dekoracija. Zato pravo pitanje nije jesmo li spremni za provokaciju, nego jesmo li kao društvo postali toliko politički kukavički i sterilni da nam svaka iskra slobode izaziva panični strah? Ako dopustimo da nam klerodesničarski jurišnici i prestrašeni birokrati određuju granice mašte, onda slobodna i otvorena Istra više ne postoji. Ostaje samo kastrirana, ušminkana turistička kulisa u kojoj je umjetnosti dopušteno da postoji samo ako – šuti.
Mirjana Radulović