U svojoj knjizi The Selfish Gene (Sebični gen, op. prev.) evolucijski biolog Richard Dawkins uspostavio je i po prvi put definirao termin meme. Po Dawkinsu, meme je „jedinica kulturne transmisije ili jednostavna ideja koja se, putem imitacije, širi od mozga do mozga.”
Imitacija je, na mnogo načina, definitivna osnova svih komunikacijskih obrazaca prisutnih unutar digitalnog prostora. To je ujedno i njegova najveća posebnost (barem u vidu utilizacije jezika): digitalni prostor omogućuje „kulturnu transmisiju” i prevođenje jedinica kulturološkog unosa, rekontekstualizirajući pritom svaki njezin parametar. U tom smislu je digitalni prostor izrađen i djeluje po principu sampliranja (uzorkovanje, op. prev.), korištenja dijelova kulturoloških zapisa iz šireg kulturnog kanona u svrhu vlastite kulturne produkcije. Meme je tako sample koji – po potpuno identičnoj mehanici kao i u jeziku hip-hop produkcije – poprima posve drugo značenje unutar makar i malo alteriranog konteksta.
U razgovoru s jednim od članova meme-maker i meme theory kolektiva Smetnjak saznao sam da, iako je meme making (izrada memova, op. prev.) naizgled samo još jedna praksa kulturne reciklaže, meme traži i iziskuje određenu dozu gonzo prisutnosti. Baviti se rekonstrukcijom i dekonstrukcijom kulturnih jedinica može se smatrati uspješnim samo ako se s izrečenim moguće poistovjetiti. Cjelokupni korpus meme-kulture u digitalnom prostoru funkcionira upravo na tom principu – po Dawkinsu, riječ je o svojevrsnom virusu, a virus mora moći pronaći ulaz u širu populaciju.
Kritička teorija je tako u recentnim godinama pronašla svoje mjesto unutar digitalne meme-kulture. Djelomice su za to zaslužni trendovi u institucijama visokog obrazovanja koje sve više vremena i resursa posvećuju digitalnoj kulturi (odnosno digitalnim kulturama) i supkulturnim punktovima unutar digitalnog prostora. Djelomice, naravno, govorimo o širim trendovima, odnosno trendovima unutar šire populacije i moderne svakodnevice. Kritička teorija uglavnom je raspršena po top-down principu (s vrha prema dolje) – od institucije prema općoj populaciji. Digitalni prostor omogućio je nešto drukčiji odnos, gdje se teorija raspršuje iz svih smjerova, te su te nekad jasno postavljene granice postale naglo zamagljene.
Za potrebe ovog teksta razgovarao sam s Robertom Bobničem, doktorandom medijskih studija na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani, o točnim konturama poveznica između takozvane informacijske buke i reciklažne prirode internetske kulture. Kako ističe Bobnič, ne radi se samo o kulturi na internetu, radi se o kulturi koja je nastala na internetu – što, u prijevodu, znači da je nastala u „konkretnom dijalogu s određenom [digitalnom] infrastrukturom”.
Kako se provlači kroz ovu seriju tekstova, ta infrastruktura uživa svoj vlastiti, poseban jezik koji ne bi mogao zaživjeti nigdje drugdje. Uzevši u obzir i povijest razvoja digitalnog prostora, potencijalno možemo reći da se ne bi mogao razviti nikad, osim baš tada kada jest.
W. C. McGrew s odsjeka za antropologiju i zoologiju Sveučilišta u Miamiju zapisao je (2003.) pri recenziranju knjige The Meme Machine (Stroj mema, op. prev.) (1999.) autorice Susan Blackmore: „Međutim, na tom putu postoje prepreke. Ključni element Blackmoreove argumentacije jest posljednja riječ u definiciji O.E.D.-a (Oxford English Dictionary), odnosno „imitacija”. Ona zauzima zastarjeli, suženi pogled prema kojem (osim ptica pjevica) samo ljudi mogu imitirati, unatoč uvjerljivim otkrićima da to čine i čovjekoliki majmuni. To ograničavanje mema na bihevioralno moderne ljude dovodi je u škripac kada je riječ o najranijim fazama ljudske kulture.
Čini se vjerojatnim da se starodolvanska tehnologija temeljila na memima, premda su hominidi imali mozak sličniji onome današnjih čimpanza nego modernih ljudi. Sve veći broj otkrića u kulturološkoj primatologiji upućuje na to da je memetika nužna kako bi se objasnilo i ono što rade primati i kitovi.”
Baviti se memetikom (u strogo znanstvenom smislu ili u slučaju digitalne kulture) znači baviti se mehanikom šire mimikrije, kao i infrastrukturom koja takvu mehaniku (memetiku) omogućuje. Digitalni prostor se iz tog kuta može činiti neoriginalnim – izgledno uzima okvire biološke komunikacije i njome se koristi u svrhu „prevoženja” kulture. Iako kultura (u najširem mogućem smislu) posjeduje određene biološke komponente, jedna od njih se naslanja na ideju o „zdravom” i funkcionalnom sustavu koji istovremeno doprinosi zdravlju i funkcionalnosti individualnih stanica.
Digitalni prostor reciklira, replicira, proizvodi, stvara i mutira.
U političkom smislu, ističe Blackmore, tzv. „meme-kultura” integrirala se u širu političku, društvenu i kulturološku stvarnost; reciklaža kulturnih jedinica stoga znači i potencijalno recikliranje loših izbornih odluka i ishoda.
To vidimo i danas: službeni Instagram profil Bijele kuće operativno je postao memeprofil na kojem je Donald Trump (uz pomoć sredstava generativne umjetne inteligencije) redovito u ulozi glavnog lika, dežurnog komičara u borbi protiv, kako sam često ističe, „zastarjelog statusa quo” (nedavno u intervjuu za NBC News).
Ipak, razvidno je, nakon dvije godine njegovog trenutnog, aktivnog mandata – sve što pospješuje jest radikalna retorika u digitalnom prostoru. Ovdje nije riječ o jasnoj ideološkoj poziciji, već o paušalnom kontaktu s kulturama izvan dosega političara i ljudi na pozicijama moći. Sve što zaista mogu vidjeti jesu algoritmi, a ne obrasci – ne jezici, dijalekti ili metode. U narednom tekstu bavit ćemo se, konačno, nacionalnom situacijom i prelijevanjem svjetske (digitalne) situacije i tamošnje retorike u nacionalni kontekst.
Ivan Slijepčević
Photo by Arian Darvishi on Unsplash
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti