Grad desetljećima pokušava administrativno riješiti ono što je zajednica izgradila vlastitim radom. Pitanje Rojca zato više nije pitanje ugovora, prostora i gradske imovine, nego pitanje moći: tko ima pravo odlučivati o prostoru koji su njegovi korisnici sami pretvorili u jedno od najvažnijih društvenih mjesta Pule?
Znao sam da će s novom gradskom političkom garniturom na dnevni red ponovno doći pitanje Rojca. Znao sam i da se nijedna gradska garnitura dosad nije znala do kraja nositi s tim “duhom koji slobodno šeta” Rojcem i nadvija se nad tim neobičnim rasadnikom samoorganiziranja, solidarnosti, unutarnjih trvenja, sukoba i, prije svega, glasnog otpora administrativnom i “demokratskom” bezumlju. Jer Rojc nikada nije bio samo zgrada koju treba održavati, niti skup udruga kojima treba rasporediti prostor. Rojc je odavno postao nešto s čime svaka vlast prije ili kasnije mora računati – prostor koji proizvodi vlastitu društvenu i političku logiku, izvan kontrole gradske administracije.
Zato je gotovo zabavno promatrati kako se pitanje Rojca iz godine u godinu vraća u istom administrativnom pakiranju. Mijenjaju se pročelnici, gradonačelnici, radne skupine, obećanja i rokovi, ali se temeljni odnos ne mijenja. Grad ostaje vlasnik, a zajednica koja je desetljećima stvarala Rojc ostaje u položaju nekoga tko mora dokazivati da ima pravo biti ondje. Više od stotinu organizacija godinama djeluje bez uređenih ugovora, u nekoj vrsti “toleriranog posjeda”, kao da je društveni život koji se u Rojcu svakodnevno proizvodi tek privremeni poremećaj u uredno zamišljenom sustavu gradske imovine. Kao da je problem to što ljudi koriste zgradu, a ne činjenica da su od napuštene vojarne napravili jedan od najvažnijih prostora društvenog, kulturnog, humanitarnog i političkog života Pule.
Tu se zapravo nalazi srž problema. Pitanje Rojca nikada nije bilo samo pitanje ugovora. Ugovor je samo pravni oblik jednog mnogo dubljeg odnosa moći. Tko odlučuje o prostoru? Tko određuje pravila njegova korištenja? Tko odlučuje o novcu? Tko odlučuje što će Rojc biti za deset, dvadeset ili trideset godina? I, možda najvažnije, čiji se rad i čija se vrijednost uopće priznaju kao javna vrijednost?
Jer postoji jedna neugodna činjenica koju gradska administracija teško može zaobići. Grad ima vlasništvo, ali zajednica proizvodi vrijednost. Ta se vrijednost ne proizvodi samo u koncertnim prostorima, ateljeima, sportskim klubovima, udrugama, društvenim i humanitarnim programima ili nezavisnim medijima. Ona se proizvodi svakodnevnim radom ljudi koji su godinama ulagali vlastiti novac, vrijeme, znanje i fizički rad u prostor koji im nikada nije stvarno pripadao. Rojc nije nastao zato što je gradska uprava osmislila njegov društveni model. Nastao je unatoč tome što ga nije osmislila.
I tu dolazimo do klasnog pitanja koje se obično pažljivo izbjegava kada se govori o “suradnji Grada i civilnog društva”. Tko ima formalnu moć nad prostorom, a tko u njega ulaže svoj rad? Tko posjeduje nekretninu, a tko proizvodi njezinu društvenu vrijednost? Tko raspolaže javnim novcem i određuje njegove prioritete, a tko mora iznova dokazivati vlastitu korisnost da bi dobio nekoliko kvadrata i pravo da ondje nastavi raditi? Kada se te odnose ogoli od birokratskog jezika, postaje jasno da ovdje nije riječ o nesporazumu između Grada i korisnika prostora, nego o sukobu dviju logika. Jedna prostor promatra prvenstveno kao imovinu kojom treba upravljati. Druga ga promatra kao zajednički resurs koji dobiva smisao tek kroz ljude, odnose i aktivnosti koje se u njemu stvaraju.
Zato ni priča o autonomiji Rojca ne bi trebala biti shvaćena kao još jedan zahtjev za boljim uvjetima rada ili kao romantična ideja o tome da se Rojc napokon “oslobodi Grada”. Autonomija je mnogo ozbiljnija politička riječ. Ona znači pitanje preraspodjele stvarne moći. Ako zajednica desetljećima proizvodi ono zbog čega je Rojc važan gradu i njegovim stanovnicima, onda je legitimno pitati zašto bi ta zajednica imala samo pravo korištenja prostora, dok sva ključna prava odlučivanja ostaju koncentrirana u gradskoj administraciji.
Autonomija bi zato morala značiti pravo zajednice Rojca da stvarno sudjeluje u upravljanju prostorom, financijama i njegovim razvojem, a ne da bude još jedan partner u savjetodavnom tijelu čije mišljenje netko može saslušati, a zatim zanemariti. To znači transparentno i zajedničko upravljanje novcem, dugoročno zaštićeno pravo korištenja prostora, jasna pravila odlučivanja i stvarnu mogućnost zajednice da zaustavi odluke kojima bi se Rojc pretvorio u nekretninski, turistički ili komercijalni resurs. Ako Grad ostaje formalni vlasnik, to samo po sebi nije problem. Problem nastaje onda kada vlasništvo postane izgovor za politički monopol nad prostorom koji je odavno postao nešto više od gradske imovine.
Jer javno vlasništvo nije isto što i javni interes. Grad može biti vlasnik neke zgrade, a da način na koji njome upravlja bude potpuno suprotan logici javnog dobra. Isto tako, činjenica da je nešto u javnom vlasništvu ne znači da javnost nad time ima stvarnu kontrolu. Upravo je Rojc zanimljiv zato što pokazuje tu pukotinu između formalnog vlasništva i stvarne društvene proizvodnje. Ako se javnim prostorom upravlja odozgo, prema logici administracije, političkih mandata i povremenih radnih skupina, onda je pitanje u čemu je zapravo njegova javnost.
Možda je zato i vrijeme da se prestane pitati kako će Grad konačno “riješiti problem Rojca” i da se pitanje okrene naglavačke: zašto bi Grad uopće morao riješiti Rojc? Možda je problem upravo u tome što ga već desetljećima pokušava riješiti netko tko ga nije stvorio. Rojc je već proizveo vlastiti društveni model. Nesavršen, konfliktan, često kaotičan, pun unutarnjih sukoba i različitih interesa, ali živ. I upravo je ta njegova nesavršenost možda jedan od najvažnijih razloga zbog kojih vrijedi braniti njegovu autonomiju. Demokracija nije odsutnost sukoba. Demokracija je mogućnost da oni koji dijele neki prostor imaju stvarnu moć pregovarati, sukobljavati se i odlučivati o njemu.
Naravno, autonomija ne znači oslobađanje od odgovornosti. Naprotiv. Ako zajednica traži pravo na upravljanje, onda mora preuzeti i odgovornost za način na koji upravlja. Mora postojati transparentnost, javnost odluka, jasna pravila, odgovornost prema korisnicima i prema široj zajednici Pule. Autonomija bez odgovornosti lako može postati samo druga verzija zatvorenog upravljanja. Ali odgovornost ima smisla tek tamo gdje postoji stvarna moć odlučivanja. Ne može se od zajednice tražiti odgovornost za odluke koje ne može donijeti.
Zato se pitanje Rojca danas više ne može svesti na to hoće li Grad konačno potpisati ugovore s korisnicima. To je važno, ali nije dovoljno. Pravo pitanje glasi: hoće li Grad biti spreman odreći se dijela svoje političke kontrole nad prostorom koji je društveno odavno prerastao granice gradske nekretnine? Hoće li priznati da zajednica koja je desetljećima stvarala Rojc nije samo korisnik gradske imovine, nego njegov stvarni društveni proizvođač? I hoće li se iz tog priznanja izvesti konkretna promjena odnosa moći?
Tu se, zapravo, odlučuje budućnost Rojca.
Ako je Rojc samo nekretnina, onda je stvar jednostavna: Grad je vlasnik, Grad odlučuje, a korisnici čekaju ugovore i dopuštenja. Ako je Rojc javno dobro i politička zajednica, onda vlasništvo više ne može biti jedini odgovor na pitanje tko ima pravo odlučivati. Tada počinje ono što je mnogo ozbiljnije od još jednog pregovora s gradskom upravom: borba za pravo zajednice da upravlja onim što je desetljećima sama stvarala.
Možda je upravo to taj “duh koji slobodno šeta” Rojcem i koji nijedna gradska garnitura dosad nije uspjela staviti pod administrativnu kontrolu. Ne zato što je Rojc izvan politike, nego upravo suprotno. Zato što je Rojc već dugo politički prostor. Prostor u kojem se, možda jasnije nego bilo gdje drugdje u Puli, vidi razlika između onoga što vlast formalno posjeduje i onoga što ljudi stvarno stvaraju.
I zato pitanje više nije samo hoće li Grad napokon riješiti Rojc.
Pitanje je hoće li Rojc napokon riješiti pitanje Grada.
Željko Marković