Korona u školama u Buzetu, možda je vijest dana, možda i nije. Živimo već više od pola godine s koronavirusom, prolazi i ljeto, bilo je čak i turista i još ih ima. Dobro smo se nosili u Istri, no počinje jesen. Navikli smo se već da nam je ova bolest neobična, nije niti strašna kao velike boginje početkom 70ih a nimalo bezazlena kao gripa. No danas nećemo oko bolesti same, povod je zapravo kakvo nam je društvo, kakva je država u ovim situacijama, kakvi smo mi sami.
„Niti smo puno bolji od drugih, niti puno lošiji.“ – ima nešto u takvom odgovoru. Sve dok ne dođemo do konkretnih situacija, jaslica, vrtića, preopterećenih odgajateljica, pred pucanjem. U školama se za sada uglavnom uhodava nastava po novim epidemiološkim pravilima, razna su mišljenja, no za sada ide. Koliko dugo? Nije li pitanje maliciozno, otkud sumnja, pa do kraja školske godine ili ako se situacija s virusom poboljša , možda i kraće.

Uhodavamo se, to je dobar opis, svi se uhodavamo, možda se nije loše podsjetiti na to. Izgrađujemo zajednicu, društvo pa i državu, tako različiti kakvi jesmo, više ili manje strpljivi, više ili manje obrazovani, više ili manje skloni autoritarnom modelu upravljanja, zapravo vladanju, različiti smo i po pitanjima odgovornosti, ukjučenosti, očekivanja od sebe i drugih, po načinu komunikacije, po pristupima konfliktima, po mnogo toga. Uhodavamo se, koronavirus nas uhodava.
Testiramo i nadam se unapređujemo sustav oko nas prosvjetni, zdravstveni, upravni, cijeli. Pitam se, kada se imenuju ravnatelji recimo škola, na što se obraća pažnja: Ne govorim o zakonskim uvjetima nego to su osobe bitne za funkcioniranje kolektiva, za odabir i vođenje tima koji vodi školu, za uključivanje nastavnica u aktivno funkcioniranje. Pita li iko buduće ravnatelje: Kako pristupate konfliktima? Možda, ne znam. Pitamo li ih, kako ćete komunicirati sa zajednicom u kojoj je škola? Pita li se itko što mi uopće očekujemo od ljudi koji su važne točke u sustavu države, koliko je realno da recimo ravnateljica škole, vrtića, muzeja bude i priznata u struci, vješta u upravljačkim poslovima, spretna u komunikaciji. Velika je tema no otvara nam se, stiže nam sada u doba korone. Samo je dio odgovora – za koga ste glasali, tako vam je, važan dio ali dio. Izgradnja kulture življenja, upravljanja, političke kulture nam je upravo na djelu, intenzivnije nego ikad prije možda jer je situacija nova, napeta, potencijalno opasna, protivnik je nevidljiv, sporimo se čak koliko je, kada i za koga opasan.
Najbolje smo funkcionirali u početku, prvih dana proglašenja pandemije, kada smo se skroz usporili i zatvorili. Dio je naše kulture, da znamo prepoznati kada je gusto, frka, opasno. Možda je to i vezano za iskustvo rata, kada te izlazak iz skloništa za vrijeme uzbune koštao života. No što kada je protivnik tako nekako nejasan kao ovaj virus? Možemo ga ignorirati, vikati bakama i djedama pred staračkim domovima da je sve ok, povezivati sve s 5G zavjerom, možemo gubiti strpljenje, organizirati prosvjede, možemo biti i strpljivi i kooperativni, dosta ovisi o nama samima. A to nije dobro.
Kada ne bude ovisilo o nama samima, kada oko nas bude izgrađen i funkcionalan sustav dobrog protoka informacija, transparentan, uključiv, odgovoran, sposoban brzo primjetiti slabo mjesto i popraviti to, kada kompetencije budu isticane, poslušnost autoritetu bude smetnja, kada suradnja svih sa svima bude prirodna, poticana i prepoznata kao temelj društva, tada ćemo moći reći da imamo državu i da smo ponosni na nju.
Do tada, prihvatimo da ju možemo i moramo svaki dan izgrađivati, popravljati unaprijeđivati. No i ne moramo, no neće to nitko drugi za nas napraviti.
Goran Božičević
Photo by Nathan Dumlao on Unsplash