Festival slobode je prošao no ovo nije tekst o njemu. Živeći pola godine u doba pandemije, nije loše se prisjetiti da živimo skoro četiri godine u doba predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Ako pred desetak godina i nismo poznavali pojam lažne vijesti (fake news) to je zato jer su nam one tada tek stizale iako ih je još 1995 predvidio u intervjuu s Billom Gatesom engleski autor Terry Pratchett. Da, jedna od poveznica svih ovih događaja je doba globalne povezanosti internetom, društvenih mreža, otkrivanja mogućnosti i korištenja njihovog za političke uticaje raznih vrsta.
Svijet nam izgleda kao manje sigurno mjesto nego pred dekadu ili dvije. Koliko je to točno svatko od nas ima stav. Nije se loše podsjetiti da je prošlo stoljeće zapamtilo dva svjetska rata uključujući dvije atomske bombe, pandemiju španjolske gripe i Hladni rat s trkom u naoružanju. Nije baš primjer sigurnog načina življenja, mora se priznati. Iz nekog razloga, ljudskog prije svega, očekivali smo da će nam budućnost biti lakša, ugodnija, sigurnija. Možda jest a možda i nije, točnije nekome jeste a nekome nije. Godine 1987 u Zagrebu je generalni tajnik UN-a proglasio 5 milijarditog stanovnika naše planete. Danas u doba Festivala slobode, 33 godine poslije, ima nas upola više, preko 7,5 milijardi.
Nakon drugog svjetskog rata čovječanstvo se uplašilo, osnovani su Ujedinjeni Narodi, niz inicijativa obnove pokrenuto je kako se veliki rat više ne bi ponovio. Danas se strah opet osjeća, velikim dijelom zbog pandemije, ona se naime ne uklapa u udobni način života koji nam nastoji olakšati svaki korak. Pandemija je test koliko smo spremni razmišljati, otrpiti, pripaziti kako bismo zaštitili i sebe i druge. Ona traži od nas da budemo svjesni potreba ljudi oko nas, da im se ne približavamo previše jer ih možemo zaraziti. Mi se možda ne bojimo Covida-19 no on za drugu osobu može biti smrtonosan. Shvatimo da ne znamo od čega sve boluju naši susjedi, poznanici pa i prijatelji pa su rizična skupina. Osjećaj za drugoga, to je ono što je na drugom kraju spektra od lažnih vijesti ili vladanja u najmoćnijoj zemlji. Okupljanje protiv načina kako se nosimo s pandemijom je legitimno, no mora biti i obzirno. Obzir je u pitanju, njegov nedostatak naime. Zamišljam mase ljudi koji stoje na 2 m udaljenosti jedni od drugih, u tišini recimo, s parolama koje nam svima ukazuju na važnost poštivanja – pazite sad – Opće deklaracije o ljudskim pravima. Samo podsjetnik da svi imamo jednaka prava, svi, to znači i Romi, neudane žene, osobe s posebnim potrebama, manjine na primjer Srbi, bolesna djeca. Svi imamo ista ljudska prava, a navedene etikete su zapravo nebitne. Neki drugačiji Festival slobode bi nas podsjetio na to, no to je stvar organizatora. Ono što je naša stvar i odgovornost, prepoznati našu zbunjenost, provjeravati tko su i što točno žele, s kojim motivima ljudi koji oko nas prosvjeduju. Naravno da postoji sloboda govora no postoji i odgovornost za izrečeno. Ulazimo u doba kada se koncept ljudskih prava naveliko zloupotrebljava protiv nekih, najčešće manjina, onih označenih kao drugačijih, onih koje nam žele pokazati kao prijetnju. Tome ljudska prava ne služe, ne da prijete već da nam život bez prijetnji omoguće. Zato, iz obzira prema onima kojima Covid-19 može jako naštetiti, zapitajmo se što radimo, što govorimo, kako nas drugi čuju.
Kada su stvari zbunjujuće kao ove godine a biti će sve više jer je sve lakše komunicirati strah i prijetnju društvenim mrežama, uvijek nam ostaje međusobno poštovanje i obzir prema drugome.
Goran Božičević
Photo by Edwin Hooper on Unsplash