Počinje školska godina, danas u ponedjeljak sedmog rujna. Čujemo li zadovoljstvo u ovoj rečenici ili ne? Zar smo zaboravili da prošla školska godina nije normalno završila, da nastave nije bilo od ranog proljeća, veći dio drugog polugodišta? Točnije, bila je online, od kuće, kako se tko snalazio, bez fizičkih kontakata. Možemo li zamisliti školu bez susreta uživo, možemo ali teško. Nije to to.
Danas počinje škola, već dugo nije neizvjesniji početak bio, no ima i radosti, uspjeha. Nastava nije odgođena, nije niti nastavljena tamo gdje je prestala, kod kuće. Vraćena je u škole.
Vidjet ćemo kako će ići, no izazovi su prilike da sagledamo što nam škola jest. Obaveza, prilika da djecu netko drugi čuva, trošak, frustracija, gubljenje vremena, zaglupljivanje? Ima i svega toga, no nadam se ne mnogo. Škola je proces socijalizacije prije svega, upoznavanja i odrastanja uz vršnjake, uz vodstvo školovanih učiteljica i učitelja. Priprema za ulazak u svijet odraslih. Hm, stvarno? Propitajmo tu izreku, pripremamo djecu da uđu u naš svijet, koji je kakav ? Puno bolji od njihovog? Okrutan pa ćemo ih pripremiti na to ili je čvrsto definiran, nepromjenjiv pa ih samo lako podučimo vještinama i znanjima. Svijet se danas pa tako i škola 21.og stoljeća ubrzano mjenjaju , bar u takozvanim razvijenim zemljama, iako ne svim.
Odličan, dugometražni dokumentarac Erwina Wagenhofera „Abeceda“, u originalu „Alphabet“ govori nam kako u školama uništavamo dječju kreativnost. Vrijedi pogledati ako već niste. Najava filma kaže: „Devedeset i osam posto djece rađa se iznimno nadareno. Nakon školovanja, samo ih dva posto to i ostane. Što, dakle, nije u redu s obrazovnim sustavom? To je pitanje na koje filmom Abeceda pokušava odgovoriti redatelj Erwin Wagenhofer.“
Zabrinjavajući podatak, nije li? Čemu nam služi škola, danas u doba rasta svijesti da nam planeta Zemlja putem klimatskih promjena uzvraća. Ukazuje nam Gea, nama ljudima, točnije bogatom dijelu svijeta, da nam ne valja način života. Previše trošimo svega, uništavamo prirodu, ne cijenimo jedni druge, pogotovo ne prirodu, život.
Dječji svijet, onaj tek rođenih beba, ne zna za sva ova ponašanja i ograničenja koja smo mi odrasli upoznali. Ne zna za profit, iskorištavanje, ideologije, rasizam, diskriminacije, poslušnost, za svašta nešto i na tom neznanju im možemo biti zavidni. Možemo li učiti od njih?
Prvi dan škole jeste veselje. Djeca se vole družiti. Tvrdim iz iskustva i da vole učiti. Kada sam predavao fiziku u školama, učenici bi se prvi sat redovito zgražali: „Fizika, ne znamo mi to.“ Odgovarao bih: „Baš mi je žao, znači ne znate igrati nogomet jer udarac preko golmana, lob, je čisti kosi hitac, primjer korištenja sile gravitacije. Znači ni bicikl ne znate voziti jer bi ispali u svakom zavoju zbog centrifugalne sile.“ Tada bi zavladalo čuđenje pa smijeh. Naravno da djeca vole učiti, svi volimo učiti. Učenje je spoznavanje svijeta oko sebe, vrsta kretanja, putovanja u sebe i oko sebe. Nažalost taj čar učenja se izgubio negdje, no nije skroz. Pozdravimo danas sve one učiteljice, nastavnike, profesorice, asistente koji se zajedno s nama raduju učenju. S kojima nam je učenje igra, radost, s kojima nam ne treba čokolada da nam nahrani mozak, ni mišiće, ni glasnice. Nazdravimo danas učenju koje nas raduje, koje je razmicanje magle oko nas, otvaranju vidika na čudesa svijeta oko nas. Što ga bolje vidimo i s njim se sprijateljimo, bolje ćemo ga znati cijeniti i čuvati. To je smisao škole, naime.
Goran Božičević
Photo by Deleece Cook on Unsplash
Komentar dana slušajte svakog dana u 12 i 16 sati na Radio Rojcu.