Participativno ili sudioničko upravljanje javlja se zadnjih godina kao poželjni model upravljanja u kulturi, održivom razvoju, na lokalnim razinama. Ovako napisano može uplašiti, zvuči ozbiljno, znanstveno, uključuje termine ‘model’, ‘upravljanje’, ‘participativno’. Neki će ga nazvati samoupravljanje, drugi će se odmah namrštiti, treći će reći da je to jako ‘cool’, četvrti pojma nemaju o čemu je riječ, peti imaju loša iskustva pa bježe od toga petama vjetra. Nije zgorega posložiti neke stvari, demistificirati o čemu govorimo.
PRVO: MOĆ SURADNJE
Osnova ovoga načina donošenja odluka je da surađujemo jedni s drugima na ravnopravnoj osnovi. To ne znači da ćemo svi jednako doprinjeti procesu, razlikujemo se u interesima, iskustvu, znanjima, pristupima sukobu, temperamentu, mnogo čemu. Suradnjom pokazujemo međusobno uvažavanje, gradimo odnose jedni s drugima, učimo, dolazimo do novih vrijednosti i možda najvažnije – razvijamo osjećaj ‘vlasništva’ nad odlukama, nad materijom, pa ćemo moći reći ‘moj grad, moj ROJC, moj projekt, moje igralište’. Ovdje ‘moj’ ne znači svojatanje nego pripadnost, ono što osjećamo kao svoje, o tome brinemo. Ako sI sudjelovala u pripremi koncerta od samoga početka, to je i tvoj koncert, dati ćeš sve od sebe da uspije. Ako su te samo pozvali da se uključiš kao redara ili kuharicu, smanjuju se šanse za identifikacijom.
DRUGO: POŠTOVANJE
Osnova suradnje je uzajamno poštovanje, to u praksi predstavlja izazov, neki nas ljudi živciraju, neke ne razumijemo, neki su potencijalno ok ali slušaju groznu muziku, neki su ‘katastrofa’, nekima se divimo. To se zove život, različiti smo. Sličnost ima svojih čari no što je više ljudi uključeno, nosi sve više opasnosti. I najsličniji istomišljenici prije ili kasnije shvate da se razlikuju u nečemu njima bitnom, razočaranje je tada pogotovo veliko. Ljudi smo, različiti smo, nitko od nas ne traži da sve volimo niti da nas svi vole, nećemo biti bliski prijatelji s većinom, s nekima ne bismo niti na kavu, no – to ne znači da se ne poštujemo. Mi sami se mjenjamo kroz život također, upoznavajući različitost učimo o sebi i svijetu. Poštovanje ne znači slaganje, ono znači odsustvo nepoštivanja a to nitko od nas ne želi, sigurnost nam je važna. Ako donosimo odluke o zajedničkim stvarima, želimo biti sigurni da ćemo biti poštovani kao ljudska bića, nitko nas neće vrijeđati. Počinjemo od sebe, izražavamo neslaganje ali poštujemo osobu.
TREĆE: INTERES I JASNOĆA
Nitko ne želi gubiti vrijeme, pogotovo s ljudima koji mu nisu ‘ekipa’ ili ih niti ne pozna. Mora nam biti jasno da je proces odlučivanja onaj koji se nas tiče, da imamo jasan interes u njemu sudjelovati. Moramo moći vidjeti dobitak od sudjelovanja u tom procesu. Česta velika greška je da se nakon dugog, zahtjevnog procesa odlučivanja mnogih ljudi, odluka promjeni u zadnji čas, bez konzultacija. To je mina, bomba, jako loše. Zašto bi se netko opet upustio u sličan proces ako je on samo konzultativan a predstavljen je kao upravljački? Također, zvati umjetnike da odlučuju u kojem servisu popravljati službene kombije, je vrlo vjerovatno, trošenje dragocjenih resursa.
ČETVRTO: PRIPREMA
Mnogi sudioničku demokraciju doživljavaju kroz sastanke, obično duge i sa dosta ljudi. Ti su sastanci ili iznenađujuće uspješni s mnogo dobre energije, na njima svi vole biti ili su očekivana ‘koma’, zamor i sačuvaj me bože od dosade i napornih ljudi. Ono što gubimo iz vida je kvalitetna priprema sastanaka, koja mora trajati dovoljno dugo, svi moraju biti uključeni u nju ili imati priliku da budu, sam se sastanak unaprijed pažljivo planira, odvaja se hitno od važnoga, predviđaju moguće situacije i razrađuju alternative: ako ne bude kvoruma, ako bude nezadovoljstva, ako nam pofale informacije itd. Kvalitetna priprema , diljeljenje informacija, adekvatan prostor, priprema atmosfere, dovoljno zraka, primjerena temperatura, broj sjedalica, osvježenje, predviđene pauze, zvučna izoliranost, sve je to važno. Najvažnije je ipak, jasno pripremiti prezentaciju najvažnijeg. Zvuči kao šala, ali se moraju izbjeći situacije iz Murphyevih zakona: što je tema važnija o njoj se kraće raspravlja.
PETO: VOĐENJE SASTANAKA
Sastanke vode najspretniji u vođenju, to je vještina, ako zatreba mogu se zamoliti ili unajmiti vanjski facilitatori, no obično u samoj grupi ima dovoljno ljudi spremnih to naučiti.
Zgodno je da se voditelji mjenjaju, to daje svima priliku da se okušaju u toj ulozi, smanjuje sliku da je jedna osoba zadužena za to, osnažuje ravnopravnost i participativnost. Pravilo je da neku temu NE vodi osoba koja o njoj zna najviše. Naime, ona ili više njih, će vjerovatno imati dosta toga za reći o toj temi, pa je zato važno da netko pazi a) da to ne bude predugo b) da to bude rečeno jasnim jezikom, pa će facilitator uskakati s potpitanjima. „Na što točno misliš kada kažeš da je to bio grozan (sjajan) period?“ c) da svi ostali imaju dovoljno prilike i prostora da sudjeluju u diskusiji. Važno je pametno procjeniti unaprijed vrijeme i držati se dogovora.
Ima mnogo metoda uspješnog vođenja sastanaka. Centar za mirovne studije, u svojim je formativnim godinama koristio metodu podjele facilitatorskih uloga s vremenski ograničenim konsenzusom.
Svaku temu je vodila druga osoba (uobičajeno 5-6 tema na dnevnom redu) i to ona koja nije izravno uključena u temu. Unaprijed se dogovorilo koliko vremena treba za svaku temu , točku, tako da se moglo na vrijeme vidjeti „ još samo 10 min za ovu temu, hoće li netko posuditi još vremena?“. Na licu mjesta se dogovaralo o redoslijedu tema tako da najvažnije nisu bile zadnje, kada su svi pomalo umorni a niti odmah prve ako su bile zahtjevne. Malo lakših, kraćih tema pomaže na početku u stvaranju osjećaja zajedničkog uspjeha. Odluke su se donosile konsenzusom s vremenskim trajanjem. Znači ako je odluka morala biti donesena a nije se to napravilo u dogovoreno vrijeme, izvlačile su se šibice te je osoba s najkraćom šibicom dobila zadatak, pravo da donese odluku. Može zvučati kao ‘nije fer’ ili ‘zašto baš on/a’ no saznanje da će biti tako ako se ne dogovorimo, pomaže da proces bude konstruktivan.
Zapisnici su jako važni kao i provjera a) što smo točno zaključili b) imamo li zajedničko razumijevanje odluke c) što ako se ona ne sprovede kako je dogovoreno, koji nam je ‘osigurač’ ?
ŠESTO: LJUDI SU BITNI – I TO SVI JEDNAKO
Česti problem kod donošenja odluka je da se previše fokusiramo na problem. Karikirani primjer bi mogao biti da se dogovaramo kako ćemo ove godine organizirati Team Building (Izgradnju tima) i u tom procesu dogovaranja se posvađamo. Ljudi su bitni, počevši od svakoga od nas, moramo paziti jedni na druge. Zato je važno uvijek imati prostora da svatko kaže kako je taj čas, na primjer kako ulazimo u sastanak. Možemo saznati da je netko gladan, netko zabrinut jer mu kći ima temperaturu, netko je umoran, to nam sve pomaže da dobijemo sliku kakvi ulazimo u proces, također i da nas podsjeti da je sav ovaj proces oko nas samih, mi smo ti važni u njemu, ne samo bezlični sudionici. Pogotovo je važno obratiti pažnju na nove, povučenije, mlađe sudionike u proces, pozdraviti ih no ne patronizirati, zaželjeti im dobrodošlicu, osnažiti da sudjeluju. U sudioničkoj demokraciji portir i predsjednik Upravnog odbora su jednako važni u zajedničkim temama, uloge jesu drugačije no poštovanje je svima isto.
SEDMO: SUKOBI
Sukoba mora biti u ovakvim participativnim procesima, ako ih nema, ili se grupa pozna godinama i funkcionira kao urica ili nešto jako ne štima. Sukobi prate sve ove procese i obogaćuju ih, izvlače teške i opterećujuće dimenzije problema na svjetlo, na stol. Sukobi nisu problem, ali nasilje u njima jeste. Zato je poštovanje jako bitno. Zlatno pravilo glasi: „Budi grub s problemom no pažljiv s osobom.“ Uvredama nema mjesta, igrama manipulacije, pasivno-agesivnim ili emotivnim ucjenama. Normalno je i poželjno imati različita gledišta, zato jesmo svi zajedno u procesu da ih iskomuniciramo i pretočimo u primjerenu suradnju. To sve zahtjeva predznanja kako iz transformacije sukoba tako i psihologije, no prije svega dogovoreni proces koji se vješto vodi. Facilitator je prvi koji mora reagirati na neprimjereni ton ili izjavu, koji će predložiti pauzu, koji će sve podsjetiti da su emocije OK ali vrijeđanje nije. Moguće je imati i čuvara atmosfere kao i čuvara vremena, ljude koji će brinuti na svakom sastanku i pomagati facilitatorima. Korisno je imati dogovoreni mehanizam za sukobe, poput medijacije, takve stvari pomažu u prevenciji ali i kada stvari eskaliraju.
OSMO: RADOST
Ukoliko je proces sudioničkog upravljanja takav da ga ljudi žele izbjeći, imaju grč u želucu , popiju apaurin prije sastanka, nešto je pokvareno. Sudioničko upravljanje mora imati elemente radosti, slobode izražavanja, odsustva straha, međusobne podrške. Zato je zgodno uključiti kratke igrice, vježbe koje će nas podsjetiti da radimo na boljem svijetu od ovoga sada. Sudioničko upravljanje mora svakome omogućiti primjereni način uključivanja. To često znači u startu smanjiti mogućnost demonstracija moći, manipulacija, psiholoških igara (npr uloga žrtve, okrivljavanje, nametnuta očekivanjima drugima, propisivanje što ‘jest u redu a što nije’ itd). Kako je naglasak na procesu, taj proces mora svima biti jasan, transparentan, dobro vođen. Gubitak vremena, šuplja izlaganja, vrtnja u krug sve su to situacije koje se moraju što prije prepoznati, ako treba i pauzom prekinuti.
DEVETO: KOMPETENTNOST
U sudioničkom upravljanju baš SVI mogu doprinjeti i poželjno je da to rade. Onaj tko mnogo zna će podijeliti znanje s drugima, ukratko, jasno i zanimljivo, onaj tko ne zna može postaviti jako važna pitanja, koja možda nisu bila izrečena a odgovor nam može pomoći Npr . „ Zašto niste smjenili tu osobu tada?“ te inzistiranje na preciznijem odgovoru od „To nije bilo moguće.“ Kompetentnost je poželjna, zato se treba naći način , možda već u pripremi da se ona podijeli s drugima. Čitanje naglas referata od 2 stranice na sastanku je loše, iritira. Prezentacija mora biti zanimljiva, ne skriva išta bitno i planirano je dovoljno vremena za diskusiju.
DESETO: VRIJEME
Sudioničkog upravljanja se boje ljudi iz raznih razloga i dobro ih je znati. Najčešće su sumnjičavi jer postoji slika da je ozbiljan sastanak onaj s deset muškaraca u odijelima oko ovalnog stola. Kriva je to slika i pripada korporativnom svijetu koji se umnogome razlikuje i boji sudioničkog upravljanja, tamo je moć pojedinca izražena a odnosi su podređeni profitu. Kod sudioničke demokracije su najveći profit baš odnosi, oni se grade zajedničkim sudjelovanjem i postaju sve kvalitetniji dok i svi uključeni rastu kroz njih.
Vrijeme se navodi kao problem jer ‘to sve dugo traje’ pa se zato preferiraju brzi sastanci s klimanjem glavama i bez ‘teških’ pitanja da bi nakon njih satima u birtiji analizirali sve ono što se trebalo prije ili na samom sastanku.
Najlakši način je unaprijed , svaki put, na malom ili velikom sastanku, odrediti koliko vremema možemo biti i tako voditi proces. Participativno sudjelovanje istina zahtjeva više vremena no to je investicija a ne gubitak. Zato i jest važno da su na sastancima svi uvažavani, poticani na sudjelovanje, metode su zanimljive, ima i malih grupa a ne uvijek sjedenja u plenumu, tada vrijeme brže prođe.
Sudioničko upravljanje uopće ne moramo tako zvati, ime je najmanje važno. Osjećaj da je to „moj proces“ , da mu ja doprinosim a i svi drugi jest ono bitno.
Gradnja je to i osobnog ali i društvenog tkiva s više pravde za sve i manje nasilja. Gradnja boljeg svijeta. Uz radost, naravno.
Goran Božičević
Napomena: autor je jedan od utemeljitelja Mirovnih studija u Zagrebu gdje i dalje predaje. U tekstu se ne koristi uvijek distancom jer je i sam aktivni protagonist stvaranja civilnog društva u Hrvatskoj od 1993.
Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Rojca.
Vrijednost projekta: 2.372,125,89 kuna / 2.016.306,90 kuna sufinancirano je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.
