Prvi dan rujna nosi mnogo simbolike, najavu jeseni, početka školske godine, početka radnog dijela godine, oproštaj sa turističkom sezonom, pomak od odmaranja – tko si ga može priuštiti, prema poslu, od opuštenog, neozbiljnog prema ozbiljnom, na neki način.
Prvi dan rujna i klimatski nas ove godine podsjeća da ulazimo u bablje ljeto, za mnoge najljepši nam dio godine za kupanje. Već se niz godina početak rujna računa kao početak klimatske jeseni. Ulazimo dakle u jesen. Što nam donosi?
Ovih dana prigodno na društvenim mrežama kruže riječi američkog duhovnog književnika Neale Donald Walsch-a. Navodim dio:
“Učite svoju djecu da im ne treba ništa izvana da bi bila sretna,
nikakva osoba, nikakvo mjesto ili stvar, i da se prava radost otkriva iznutra.
Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.
Učite svoju djecu da je neuspjeh izmišljotina, da je svaki pokušaj uspjeh,
i da svaki napor donosi pobjedu,
da je prvi podjednako dostojan poštovanja kao i posljednji.
Tome ih učite i velike ćete ih stvari naučiti.
Učite svoju djecu da biti osobit ne znači biti bolji,
da ako smatraju da su nekome nadmoćni,
tada tu osobu ne sagledavaju onakvom kakva ona uistinu jest,
i da se u priznanju „moj način nije bolji, nego je samo drukčiji“
krije duboka iscjeliteljska snaga.
Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.
Tome ih učite, ali ne riječima, nego postupcima;
ne raspravama, nego pokazivanjem.
Jer vaša će se djeca ugledati u ono što vi činite,
i postat će onakva kakvi ste i Vi.”
U mnogome će nam baš takva biti jesen. Razloga za nezadovoljstvo ćemo imati na pretek, ako ćemo tako gledati na dolazeće dane. Pad BDP-a od 15%, nejasne upute oko pandemije, organizacija školske godine, porast nezaposlenosti, dolazak odgođenih ovrha s 1.11-im. Ne zvuči bajno kada se ovako posloži.
Loših vijesti ima još, no njih je oduvijek bilo i biti će. One su loše jer nam govore nešto što ne želimo čuti, nismo spremni, nemamo odgovore na njih.
Prihvatimo to da nemamo odgovore na izazove koji nam dolaze. Da ih često niti ne tražimo na najbolji način. Lako se zgražamo, iščuđujemo, procjenjujemo, dajemo drugima savjete – redovito kada nas ne pitaju, očekujemo od njih da se promjene. Zbunjeni smo, hoćemo više novca, više sigurnosti, manje svega onoga što nas smeta a smeta nas sve više toga.
Nije baš tako, no znate o čemu pričam. Rješenje nije ni u pozitivnim pričama iako one imaju svoju svrhu. Život nije ružičast, nije ni lak, zna biti jako težak, no svakako jest kratak, svakako jest u zajedništvu s drugima, ljudima, životinjama, biljkama, sa svim živim i neživim.
Prvi dan rujna, najava jeseni s okusom ljeta dobar je dan da napravimo plan, zašto ne i odluke. Ostavimo se loših navika, loših ponašanja. Neću reći ostavimo se loših ljudi jer ne vjerujem u loše ljude, vjerujem u loša ponašanja. Recimo im što nas smeta, gledajmo ih u oči, budimo iskreni no ne vrijeđajmo. Dajmo im šansu, pomognimo im da se promjene, da manje ogovaraju, da ne traže krivca u drugima, da cijene tuđe uspjehe – oni su uvijek i naši a nije svaki uspjeh to. Novi auto nam je možda želja, no nije mjera uspjeha ali zato dijete koje odbija sudjelovati u izrugivanju drugoga, koje će ga zaštititi jeste uspjeh.
Nema malih stvari, ima samo malih ponašanja. Povećajmo ih, radujmo se grožđu koje nam stiže i koje nas podsjeća na bujnost plodova oko nas. Uživajmo u vinu jer je vrhunskog okusa, rezultat velikog znanja i truda, ne zato jer ima alkohola u kojem tražimo izlaz.
Jesen će nam biti u mnogome onakva kakvu ju sami prihvatimo, kakav ples s njom zaigramo. Kao u jednom komentaru pjesme s kojom smo započeli danas:
„Onako bi moglo ali u raju kad bi postojao. Na ovom svijetu sve je puno drugačije.“
Naravno da jeste, svijet nije raj, nije ni pakao a zna imati elemente i jednoga i drugoga, jer to jesu načini doživljavanja života koje su ljudi izmislili.
No ako ga svakim danom ne mjenjamo na bolje, makar malo, svatko od nas, malim koracima, kako možemo očekivati da će biti bolje mjesto za sve nas ?
Goran Božičević
Photo by Estée Janssens on Unsplash