Dokumentarni filmovi, u njihovo doba živimo – kvalitetnih, izrazito kvalitetnih i genijalnih. Hoću reći da možemo biti sretni da je tako, jedna je to od ponajboljih posljedica dostupnosti tehnologije. Dokumentarci su često vizualni praznik uz jake scenarije, temeljite pripreme, strpljenje, talent i nadasve posvećenost. Autorski pečat je ono što dokumentarce izdvaja od ostalih filmova, pričanje vizualne priče. Ima i loših, mora ih biti, tendencioznih, kontroverznih no svakako zapanjuje količina kvalitetnih, atraktivnih, poticajnih dokumentaraca.
Neki dan na netom završenom Liburnija Film Festivalu u Opatiji, posebnu nagradu žirija dobio je dokumentarac Jadrana Bobana i Vesne Kesić „Ono drugo selo“. Španovica, nesretno selo pokraj Pakraca, mjesto je života i stradanja, naizmjence i Srba i Hrvata. Mikro lokacija u kojoj se susreću na složen no i katastrofičan način podjele na ‘nas’ i ‘njih’, zavisno u kojoj se grupi vidite. Pratio sam višegodišnji proces skupljanja materijala, kontaktiranja ljudi, razgovora planiranih i razgovora otkazanih, ulazak u temu koja ne želi da se u nju uđe, bar ne na dokumentarni, rekao bih mirovni način koji neće biti sudac već svjedok. Raduje me da je film dovršen i još više da je dovršen na način koji je i žiri prepoznao.
Ovih dana na Pulskom Filmskom Festivalu bar dva dokumentarca bave se također stradanjima ljudi. „Berge Istra“ , to jeste, iako će nam na prvu pomisao biti o stradanju broda, ‘našeg’ broda, ponosa, izgrađenog u Uljaniku. Misterija duga desetljećima i bol, za divom, naših ruku djela, bol čak i bez pitanja „Gdje je danas Uljanik?“.
„Vergarola“ Arsena Oremovića, tragedija je i misterija ništa manja, eksplozija protupomorskih mina na plaži Vergarola kod Pule, preko 60 mrtvih, u izrazito osjetljivo i nelako vrijeme podijeljenih vlasti i okupacionih zona, 1946. Tko je kriv? Terorizam ili nemar? Kako to da nismo znali za to, do sada?
Filmovi koje navodim su poput svjetla, reflektora, obasjavaju one dijelove nas o kojima ne znamo. Zašto kažem – nas? Zato jer ako kažem, naše prošlosti, zvuči mi nekako sterilno, kategorizirano, tipa povijesni filmovi. Nije to nužno loše, prema povijesti ionako imamo sve moguće različite pristupe od kojih su neznanje i manipuliranje pri samom vrhu.
Dokumentaraci, gotovo da i ne moram reći, kvalitetni jer o drugačijima ne govorimo, su poput prijatelja koji sjedne do nas i počne nam pričati priču. Priča govori o nama, o silnicama zašto su neki odnosi i događaji danas ovakvi a ne drugačiji, o strahu od pričanja o tajanstvenim stradanjima, o izmišljanju, optuživanju, zauzimanju strana, želji za istinom i bijegu od nje.
Dokumentarci su tu da pobude pitanja o nama, da nam kroz jednu priču otvore oči o nizu drugih a ne manje važno o nama samima. Kako ju doživljavamo? Zašto me uznemirava? Što ja mislim o tome? Zašto baš to mislim? Jesam li uopće spreman čuti drugu stranu priče?
Mnogo pitanja, dobrih pitanja.
Prava je prilika i blagodat pogledati te dokumentarce ovih dana. I druge, ništa manje poticajne.
Goran Božičević
Photo by Tyler Casey on Unsplash