Program ‘From Care to Cure and Back’ u organizaciji Društva arhitekata Istre (DAI-SAI), održao se minulog vikenda u Puli. Tim je povodom u programu Radio Rojca gostovala autorica koncepcije i arhitektica, Ana Dana Beroš.
‘Liječiti, izliječiti i ponovno dati brigu’, ideja je iza ovog programa, veli gošća. Program je to, koji je pokrenut nakon suradnje s DAI-SAI-em, kada se Društvo intenzivno počelo baviti eksperimentalnim izdavačkim praksama u arhitekturi, u obliku radionica. Već je tada brižnost bila tema diskursa, a pritom Beroš misli na brižnost koja je nedostajala i nedostaje u formalnom obrazovanju arhitekture, u vidu humanističkog načina razmišljanja i postavljanja pozadinskih pitanja, koji se tiču primarno korisnika objekata. Tako je nekoliko radionica održano u Puli, Šibeniku, Rijeci i Krvavici, koja je u posljednjih deset godina u centru regionalne arhitektonske scene zbog derutnog lječilišta, te događanja o kojemu govorimo.
O Krvavici i lječilištu arhitekta Rikarda Marasovića, Beroš govori da je ona kao nekakav presjek Jugoslavije u malome. Građevina je bila namijenjena potrebama Jugoslavenske Narodne Armije, da bi onda bila korištena kao lječilište za respiratorne bolesti i kasnije, kao ljetovalište, a u ratu kao smještajna jedinica za izbjeglice. Ta konstanta promjena funkcije je nevjerojatna, govori gošća, pa naglašava da je već u vrijeme bivše države bilo jasno da taj, funkcionalni vid zgrade, nije isplativ. Ipak, kada mještani o zdanju govore, vele da je u ono vrijeme, misleći pritom na vrijeme koje je ona proživjela u Jugoslaviji, svaki list oko zgrade bio zbrinut, pa je tako i ona živjela sa njima. Nekada su oni bili kuhari, domari, recepcioneri, a objekt je bio svojevrsni dnevni boravak naselja. Danas je zgrada u vlasništvu agencija i prepuštena njihovu nemaru, a lokalna je zajednica, povedena jakim sentimentom u vezi nje, dobro prihvatila arhitekte koji se tom nemaru nastoje suprotstaviti kroz radionice, kao što je ona koja se održala upravo ondje. Ovaj je slučaj poznat mnogim arhitektima iz bivše Jugoslavije, ali konkretno je ovaj projekt, onaj kroz koji će se, nada se Beroš, on postaviti i u svijetlo međunarodne arhitektonske scene. Od 2015. je objekt zaštićen, nakon što se za to pobrinula splitska arhitektica Miranda Veljačić, a prikazan je i u HRT-ovu serijalu Betonski spavači i na jednoj izložbi posvećenoj jugoslavenskom modernizmu u New Yorku, veli Beroš, pa tako nada ipak postoji. Ovo je, na koncu, pokušaj ponovne imaginacije prostora, uz ‘pozadinska’ pitanja o novim i boljim načinima upravljanja tog objekta, koji bi tada i tako morao i mogao biti otvoren svima.
O Rikardu Marasoviću, čovjeku iza ovog fascinantnog zdanja, zna se malo. Iako je riječ o visokopozicioniranom arhitektu unutar bivše države, koji je radio projekte po narudžbi JNA, iz istraživanja koja su arhitekti i kolege provodili kroz godine, zaključak je taj da je bio ‘neukrotiv’, veli Ana Dana. Pokušaj je ispravljanja te greške njegova biografija, koju je napisala i predstavila, unutar programa, Tamara Bjažić Klarin, sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti.
U ostatku programa, koji je nastajao u dužem periodu i suradnji s kolegama iz Rima, Helsinkija i Kopra, s kojima veza postoji upravo od prije spomenutih radionica u 2017. godini, govorili su o raznim studijama inozemni i hrvatski arhitekti, kustosi i povjesničari umjetnosti, a prikazana su i dva filma o Marasovićevu remek djelu.
S izgrađivanjem države, javni su projekti pali u drugi plan, veli Ana Dana. Postalo je jasno da moramo učiti iz vlastite povijesti, zajedno popravljati, čuvati i paziti, a ne bespotrebno graditi. To je uporište ovog projekta, koji je inače dio platforme LINA, a sufinanciran sredstvima fonda Kreativna Europa. Projekt LINA traje tri godine, veli Beroš, a već će iduće godine, na šezdesetu obljetnicu Krvavice, mladi umjetnici zgradu koristiti kao tjednu rezidenciju, zaključuje gošća.
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan
Ilustracija: Dejan Štifanić