Za vreme vanrednog stanja, čini se da su sve vesti koje su dolazile do javnosti bile loše – izuzev jedne: protekli period pokazao se kao vrlo inspirativan za muzičare širom sveta. Neki su priveli kraju stvari na kojma dugo rade, dok su drugi odlučili da komuniciraju o potpuno novim porukama, u skladu sa aktuelnim okolnostima. U potonju grupu ubraja se i producent Milan Stanković iz Beograda, koji je u okviru svog višegodišnjeg projekta SevdahBABY iskomponovao deset pesama za deset dana, što je rezultiralo albumom Dekameron.
Štaviše, upravo se na tom albumu nalazi pesma koja je proteklih nedelja na prvom mestu naše Top liste regionalnih izvođača. Njeno ime je Anestezija i predstavlja plod saradnje SevdahBABY i nekuda. Tim povodom, razgovarali smo sa Milanom o inspiraciji u vreme stagnacije i artikulisanju unutrašnjih nemira, i pitali ga po čemu se Anestezija izdvojila.
“Pre svega, to je Markov vokal, njegov je i tekst i melodija vokala, tako da smo na tome baš koaturi 50:50. Ta pesma se u svakom smislu izdvaja od ostalih i najsuptilnija je, najsofisticiranija, jer među ostalima ima i divljačkih, sa nekom sirovom energijom. Anestezija je i po instrumentalu zaličila na francuski disko fazon, koji uvek zvuči elegantnije. Tako da, njegov vokal, ta atmosfera… Bio mi je veliki izazov da taj nežni vokal umiksam sa agresivnom matricom, sa dosta basa, to nije nešto što sam do sada radio. Najbolji trip u svemu mi je što nisam previše dugo radio na pesmama da bi mi se smučlie, što je uvek slučaj, a kad pustim ove, istripujem se kao da ih je neko drugi radio i onda još više uživam.”
Na novom albumu si vrlo brzo reagovao i artikulisao aktuelne probleme i promene, mada ti i ranije nisu bile strane političke satire i društveni komentari.
“Da, to je obeležilo poslednje dve godine. Nemam pojma otkud je to došlo, za neke stvari u svojoj muzici mogu objektivno da sagledam kako sam nešto skontao, zamislio ili naučio, ali ta brzina je sama od sebe izašla. Pre četiri-pet godina, kad bi EDM producenti rekli – E, napravio sam dva demoa danas – mislio sam da izmišljaju, da niko ne može tako brzo da radi, ali imao sam period novog sazrevanja 2014-15, kad sam ceo dan provodio u studiju. Kad pogledam iz ove perspektive, dosta toga sam naučio tada, jer sam sebi postavljao nove zadatke, da neke stvari počnem da radim od nule. Imam i kul ekipu u studiju, uglavnom su bubnjari i oni su bukvalno samuraji, po ceo dan vežbaju, što je vrlo inspirativno.”
Osim tih hrabrih, gotovo eksperimentalnih poteza, prepoznatljiv si i po saradnjama, često sa ljudima koji su tek na početku karijere. To je slučaj i na ovom albumu, na osnovu čega si ih odabrao?
“To si dobro primetila, jeste mi najzanimljivije da radim sa ljudima koji još nisu imali prilike da pokažu široj publici šta rade, jer mi je samim tim kao otkrivanje nekog dragulja, i lep i koristan posao. Pogotovo što publika može da čuje nekog koga nije imala prilike ranije, a to je moguće kroz taj moj brend koji je sad već poznat. To je jedna dimenzija, a druga je vrlo prosta – nisam imao mnogo vremena da razmišljam kome ću da ponudim koju pesmu, pa sam se vodio time koga pratim na Instagramu i sa kim sam tripovao da nije loše da uradim neku stvar. Kad god nekog novog čujem, padne mi na pamet da li bih nešto radio, pogotovo ako kidaju kao većina na ovom albumu.”
Koliku su slobodu oni imali u celom procesu, s obzirom na to da si pomalo control freak?
“Ja se nadam da sam količinu svog control freak-ovanja smanjio, zaista sam poprilčno prepustio kontrolu, samim tim što nismo bili u mogućnosti da snimamo u studiju nego su sami radili vokale, i ispalo je spontano i fenomenalno. Ranije ne bih nikad dopustio i prepustio da neki take prođe nesavršeno, i mnogo je zahvalno i velika nagrada da tako pustiš da stvari idu svojih tokom, jer se onda i vraća dobrim rezultatima. Dešavalo se da nisam mnogo insistirao da se prate moje instrukcije, a da su ljudi to samoinicijativno radili, dok sam ranije pokšavao svaku notu da iskontrolišem.”
Jedna od pesama na Dekameronu posvećena je zemljotresu u Zagrebu. Kako si svoj doživljaj preneo kroz pesmu?
“Ja sam bio u Zagrebu baš kad je počinjalo sve ovo oko korone, na premijeri filma Četiri ruže, za koji sam malo radio muziku, i stvarno smo bili prihvaćeni i ugošćeni fenomenalno, baš je ostavilo jak utisak na mene. I sve se ovo dešavalo oko dve nedelje posle toga. Sećam se, to je bila nedelja ujutro, peti dan tog mog izazova sa deset pesama. Svakog dana je bila tabula rasa, kao šta danas da radim, i prva stvar koju sam video je Zagreb. Baš me je uznemirilo i tog dana mi ništa drugo nije imalo smisla. Sa nekoliko ljudi sam se čuo, neki imaju i studije po Zagrebu, pa su kačili fotke gde sve nije bilo na svom mestu. Tako da, to mi je bilo najlogičnije. Uvek sam obazriv da se ne ode u patetiku, to baš ne volim, i iskreno se nadam da nisam prešao tu granicu, jer je iskrena bila ta podrška i osećanje.”
Još 2013. si izjavio u jednom intervjuu da želiš slušaocima da pružiš osećaš bekstva iz realnosti, i sada si sa Dekameronom to ponovo postigao.
“Wow, da, opet ista priča. Sećam se tog perioda, već tada se osetio ozbiljno neki zamor kapitalizma. Nije to samo tema za ekonomiste, to utiče na emotivni život svih nas. To zaprljavanje javnog prostora sam još tada osetio. Malo mi se filozofski promenilo gledanje na te stvari, eskapizam mi ponekad zvuči kao poraz, ali ako se shvati kao dobar pobednički trip, može biti i dobra stvar.”
Činjenica je da smo tokom izolacije imali više slobodnog vremena nego inače, ali su se mnogi žalili na kvalitet koncentracije i nedostatak motivacije. Kod tebe je, čini se, obrnuto?
“Ja sam potpuno suprotno. Toliko poslednjih godina imam kontrast između veštine koju sam sad doveo do vrhunca, i manjka koncentracije i motivacije, to je isto bitan faktor. U suštini, trebalo je da se sve ugasi da bih se skoncentrisao na jednu stvar, na emociju i muziku, jer sam imao gomilu planova, ali to je sve od posla do posla, uglavnom juriš prilike. Voleo bih da živim u svetu gde nije sve isključivo orijentisano ka monetarnom, jer tad nastaju najbolje stvari. Ovo mi uopšte nije bilo naporno, zapravo mi je pomoglo. Gomila muzičara i drugih umetnika je uspela da u toj zatvorenoj isključenosti nađe mir i koncentraciju.”
S tim što je većina privela kraju ono na čemu su dugo radili, dok si ti počeo nešto novo i neplanirano, što nije mali poduhvat. Koliko si naučio iz ovog iskustva?
“Mislim da nije epohalno otkriće, ali je sublimacija svega što sam radio do sad. I sama odluka da uradim veoma jasno žanrovski određen album, sve pesme su uglavnom house muzika. To je bilo toliko bazično, jer sam kao klinac slušao tu muziku i ponovo sam proživljavao te momente. Kroz neke pesme sam se čak trudio da se istripujem da sam u Čikagu ‘84, kad su ljudi zaista otkrivali nešto novo, sve ono što je napravilo tu house revoluciju. To je bio moj privatni trip tih dana i definitivno mi je pomoglo da se izdvojim iz realnosti, brojki i smrtnih slučajeva, čime su nas bombardovali možda čak i previše.”
Pripremila Marija Stojadinović
Naslovna fotografija: Predrag Radisavljević (@prema04)