“Klavir mi je život, a solfeggio, sve stranice knjige, kao da su mi prijatelji. Vrijeme u glazbenoj mi prođe brzo. Da bar postoji neki stroj koji usporava vrijeme, pa da možemo malo duže biti tamo”, kaže učenik Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova Deni Brščić na početku razgovora za Radio Rojc.
Deni je osvojio prvu nagradu na dva međunarodna natjecanja – iz solfeggia u Križevcima i iz discipline teorije glazbe u Beogradu (online). Pošto je Deni slijepi dječak, u pisanom dijelu natjecanja iz solfeggia natjecao se na Brailleovom pismu u zasebnoj prostoriji te na oba natjecanja osvojio maksimalnih sto bodova.
Njegov uspjeh uperio je svjetlo i u brojne manjkavosti obrazovnog sustava kad je riječ o radu s učenicima oštećenog vida, čiji broj postupno raste, kako pokazuju podaci MZOS-a Republike Hrvatske.
Otkako je 1966. godine prvi slijepi učenik upisan u redovnu školu u Hrvatskoj do danas, donesen je niz pravilnika (npr. Pravilnik o postupku utvrđivanja psihofizičkog stanja učenika te sastavu stručnih povjerenstava, Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju, i drugi), kao i Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, na osnovu kojih se obrazuju učenici s teškoćama u osnovnoškolskom sustavu odgoja i obrazovanja.
Pored navedenih formalnih akata, za slijepog ili slabovidnog učenika od presudnog je značaja podrška osobnih asistenata, učitelja i stručnih suradnika, ali i ostalih vršnjaka iz razreda. Kako navodi Deni, oni koji u svom okruženju imaju slijepe ili slabovidne osobe trebaju uzeti vremena da razmisle i naviknu se.
“Kad sam krenuo u prvi razred, učenici nisu bili naviknuti, jedan je čak mislio da lažem da sam slijep. Moja asistentica Jelena im je objasnila kako da me vode i sad se većinom mogu osloniti na njih. Učitelji znaju biti strogi, ali meni to ne smeta, osjećam se kao da mi znanje upada u glavu. Ja opazim osobu jedino kad je trebam slušati i onda, ako pozorno slušam, ne moram učiti doma”, objašnjava Deni i dodaje da, osim matematike, nema udžbenika na Brailleovom pismu.
Bez obzira na to, Deni niže uspjehe, a istraživanje rezultata inkluzije djece oštećena vida u redovne osnovne škole u Hrvatskoj pokazuje da učenici oštećena vida koji su uspješniji u školi bivaju bolje prihvaćeni od “videćih” učenika u razredu, te da ih ostali učenici percipiraju kao kompetentne i jednakovrijedne, što motivira na učenje i afirmaciju u drugim aktivnostima.
Učenici i učenice koji imaju oštećenje vida, bez drugih oštećenja, ne zaostaju intelektualno za ostalim vršnjacima i mogu pratiti plan i program predviđen za njihov razred. U velikoj mjeri se oslanjaju na preostala osjetila – sluh, govor i taktilnu percepciju – kako bi upoznali svijet oko sebe i komunicirali s drugima.
Učiteljima koji rade s učenicima oštećena vida preporučuje se obavijestiti učenika o promjenama u prostoru te mu omogućiti osvjetljenje sukladno njegovim potrebama na mjestu koje mu je najprimjerenije za sjedenje. Također, treba mu se omogućiti upotreba snimača zvuka na satovima kako bi se kasnije mogao koristiti tim materijalom za učenje.
Postoje brojne metode koje su se pokazale efikasnim pri radu s učenicima oštećena vida, kao što su Metoda usmenog izražavanja, Metoda demonstracije, Metoda tiskanih radova, i druge. Denijeva učiteljica i pročelnica teorijskog odjela škole Suzana Goldin naglašava da sustav definitivno nije spreman za djecu koja trebaju materijale na brajici.
“Mislim da je ovo prvi put da se ide na natjecanje iz solfeggia što se tiče osnovne škole. Deni je veliki talent i laureat na međunarodnom natjecanju, što je za mene kao učiteljicu velika čast. Nije bilo poteškoća, jer je on meni poticaj i ta sinergija je vodila k nečemu dalje. Njegova asistentica je pripremila sve što treba napisati na brajici, jer ja to ne znam, tako da bez nje bi to bilo puno teže. I zbog jedne točke može biti kriva nota”, ističe profesorica.
Kad je riječ o praćenju i ocjenjivanju učenika s teškoćama, nacionalni obrazovni kurikulum, koji se bazira na cjelovitom pristupu praćenja i poticanja individualnog razvoja svakog učenika, nalaže da se učenik s teškoćama ne može ocijeniti negativnom ocjenom. Ako do toga pak dođe, treba provjeriti je li IOOP (koji se izrađuje za sve učenike s teškoćama) prilagođen individualnim sposobnostima i mogućnostima određenog učenika.
Imajući u vidu sve navedeno, nije neobično što je Deniju najdraži predmet u školi upravo Glazbena kultura. Kako navodi Stella Sudar u svom master radu iz 2015. godine, sviranje je poticajno za slijepu ili slabovidnu djecu jer, korištenjem osjetila opipa i sluha, mogu svirati jednako kao i ostala djeca.
“Tako, uz razvijanje glazbenog sluha, dijete potiče i razvija svoje motoričke sposobnosti. Povezujući glazbenu kreativnost s navedenim nastavnim područjima, dobivamo beskrajne mogućnosti rada sa slijepim ili slabovidnim djetetom. Na potpuniju socijalnu inkluziju od predškolske i školske dobi bitno utječe aktivno bavljenje glazbom. Za razliku od ostalih nastavnih predmeta u kojima će mnoge zadaće svladati naučivši ih napamet, i bez razumijevanja, slijepo dijete će samo pomoću osjeta sluha osjetiti i doživjeti glazbu”, primjećuje autorica.
Denijev interes za glazbu i sviranje klavira dodatno je osnažen recentnim uspjesima na međunarodnim natjecanjima, a, kako kaže, volio bi da jednog dana i sam postane učitelj te pomogne djeci s oštećenjem vida da se brže i bolje prilagode u okruženje.
Cijeli razgovor s Denijem Brščićem i Suzanom Goldin poslušajte na linku.
Ovaj tekst objavljen je temeljem Javnog poziva za financiranje programskog sadržaja od interesa za Istarsku županiju – Regione Istriana u 2022. godini.
Objavljeni programski sadržaj je odgovornost Saveza udruga Rojca i ne izražava službene stavove Županije.
Razgovarala: Gabrijela Galant Jelenić
Tekst: Marija Stojadinović
Foto: Privatna arhiva
