Dugoočekivani nastup zagrebačkog sedmerca Porto Morto bit će održan u utorak, 14. lipnja 2022. godine u unutarnjem dvorištu Rojca u Puli u sklopu Radio Rojc Live Sessions. Bend oko kojeg su kritičari i publika zasigurno najviše lomili jezik u pokušaju da ga žanrovski determiniraju artikulirao je svoj žanr – portopop, nagovijestivši da je jedna od njegovih misija dekonstrukcija pop žanra i ispitivanje njegovih granica. Ovaj pristup glazbi zrcali se i u općenitom pristupu životu, pa tako na jednak način propituju rodno ili nacionalno određivanje, odbijaju naslijeđene stavove i ustaljene savjete, već radije stvaraju po svom.
Koncertom u Puli završavaju svoju istarsku turneju i, kako kaže Roko Crnić u razgovoru za Radio Rojc, to je povod za proslaviti.
Čini se da je super biti Porto Morto u ovom trenutku – rasprodajete koncerte, svuda vas zovu, svi bi da se druže s vama, no nije uvijek bilo tako. U kom trenutku ste, kako piše Europavox, prešli iz undergrounda u overground?
To se desilo u ovom periodu kad smo mi naučili izraziti ono što osjećamo prema van. U tom demo periodu smo imali dosta problema s tim da prenesemo to što hoćemo u live svirke i u snimke, a kako se nama kristalizirala ta vizija i kako smo naučili baratati svim alatima, od snimanja, produkcije, do live performansa, kako su ta vizija i realizacija išle nekako glađe, tako je i publika bolje reagirala, sve je postalo neposrednije i ide nekim prirodnim tokom.
Počeli ste sa zajedničkim sviranjem i snimanjem oko 2010. godine i djeluje mi da se niste nužno mijenjali vi, nego se mijenjao odnos publike prema vama, a vi ste postajali sve više svoji.
Djeluje mi kao da smo sve sigurniji u to i imamo stabilniju konstantu, da smo sve dosljedniji u svojoj nedosljednosti, da radimo točno ono što nas zanima u tom trenutku. Pošto nas je sedmorica, jako je puno perspektiva koje tu utječu na stvaranje. Zajedno smo od osnovnih i srednjih škola, i kad smo skužili da nam na ovom svijetu jedino to ima smisla raditi, onda smo malo stisnuli gas.
U protekloj godini ste objavili album, snimili četiri spota u vlastitoj produkciji, radili glazbu za kazalište i film i opremili svoj studio. Taj beskompromisni DIY pristup se jednako vidi kao što se i čuje, koliko je on promišljen a koliko intuitivan?
Mi svakom formatu pokušavamo pristupiti tako da ne prevarimo ljude. Kad radimo snimku, totalno se posvetimo tom mediju, kad radimo koncert, pokušavamo napraviti sve da to bude iskustvo koje nadilazi neki reprezentacijski moment, gdje vam mi donosimo objektivno svoju muziku, nego pokušavamo to iskustveno prenijet što bolje možemo. Još uvijek se učimo svim tim alatima i nastojimo sebi zapapriti, ali sa svakim iskustvom rastemo. Sad smo u fazi gdje pokušavamo Portopop podijeliti s ljudima, ne previše promišljati što ćemo dalje, nego vidjeti kako ovo što smo sad radili rezonira uživo. U periodu dok je bila korona smo bili zatvoreni, radili u svoja četiri zida i zasitili smo se stvaranja muzike bez publike. Ovi live nastupi nas dosta raduju i pune za nešto što slijedi. Ono što sigurno znamo je to da nas zanima otići u scenske eksperimente, eksperimentirati s identitetom, još se osloboditi u pjesmama, biti neposredniji i iskreniji. Neće nedostajati inspiracije za sljedeće albume i pjesme.
Na novom albumu imate nekoliko skitova koji pomažu u boljem razumijevanju vaše vizije. Što nam možeš reći o njima?
Mi doživljavamo muziku, pogotovo tu koju radimo, dosta neopterećeno žanrom, iako, naravno, ne možeš pobjeći od sebe, uvijek se to vrati na neke zakonitosti koje nosiš u sebi. Kao da živimo u nekom trenutku gdje je smiješno žanrovski određivati muziku, da više nikog to ni ne zanima. Kad bi se susretali s nekim mišljenjima kritičara, uvijek bi nailazili na njihovu frustraciju što ne mogu točno odrediti što je to što mi sviramo. Onda smo u Portopopu zapravo eksperimentirali s time da postavimo četiri parametra nekog alternativnog svijeta unutar kojeg je Portopop najkomercijalniji album što postoji. Ti skitovi malo podcrtavaju ta pitanja što je žanr, što je bend, što je muzika, što znači biti bend u XXI stoljeću, kad je doba solo izvođača na vrhuncu… Povući paralelu s identitetom, jer žanrovsko određivanje je preslika rodnog određivanja ili nacionalnog. To su bila pitanja koja su nas zanimala i skitovima smo htjeli to promišljanje približiti unutar iskustva slušanja albuma.
Sedmorica vas je, no u svemu djelujete dosta usuglašeno. Kako izgleda dinamika unutar benda?
Mi smo svaki dan u studiju Šećer, to je naša baza, radimo u punom sastavu ili nas 2-3, ovisi u kojem smo periodu, kako diše cijela priča. Uglavnom Hrvoje Klemenčić i ja smo motori idejnih začetaka pjesama i onda se ljudi uključuju. Desi se da neko iskristalizira potpuno ideju koju je neko započeo, pa se na probi stvari razviju u nekom drugom smjeru. Svaka pjesma, svaka cjelina, svaki spot nastaju na svoj način, što nekad nije praktično, jer svaki put moraš naći jezik, a osim jezika koji stvaraš, moraš se baviti i metodama kojima stvari nastaju… I onda to bude neki dupli posao, ali čini nam se da, bez te znatiželje i istraživanja u cijelom procesu, stvari postaju dosadne, a mi se zgražavamo dosadom u muzici i simboličkog postojanja kroz muziku. Mislimo da muzika mora biti energija, a ne činjenica.
Koje ambicije imate sa studijom Šećer, hoćete li ga koristiti za suradnje i za druge projekte?
Otvoreni smo za suradnje, ima već glazbenika koji su došli pošećeriti svoju muzičku karijeru. Bitno je da djelujemo i izvan samog Porta zato što moraš stalno stvarati odnose u real timeu s time kako scena diše, s mišljenjima drugih ljudi, kolega glazbenika, da to sve ne postane hermetično i zatvoreno u svom jeziku. Studio Šećer je nešto što dižemo na noge i nadamo se da će jednog dana biti mjesto susreta i zanimljivih kombinacija muzičkog istraživanja koje ide šire od samog benda. Studio Šećer tek počinje svoju priču i moramo skužiti koju ulogu u povijesti će on odigrati.
U najavi za pjesmu Fatamorgana prejudicirate kako će izgledati scena u XXII stoljeću. Kako vidite budućnost live bendova?
Jedan dan mi se čini vrlo svjetla budućnost bendova, drugi dan baš i ne. Jučer smo svirali u Rijeci i, pod dojmom tog događanja, mislim da je taj kolektivitet nezamjenljiv, ta ideja oko koje se okuplja puno ljudi, to ima neku specifičnost koju ne može imati solo izvođač i obrnuto. Solo izvođači imaju neku čistoću i ikoničnost koju ne može imati sam bend i na drugi način se ljudi poistovjećuju s radom, tako da bendovi zauvijek imaju mjesto unutar tog kanala muzičkog. Mislim da će biti sve teže imati bend koji nije pravi bend, što podrazumijeva da se nisu okupili iz praktičnih razloga nego stvarno ima smisla da su skupa i, ako nisu skupa, ne postoji ta magija. Gdje su članovi nezamjenljivi, gdje se dešava specifičnost cijele vibre, i točno znaš kad imaš priču koja je zamjenljiva i koja nije; kad se nešto samo desilo, a kad si nešto naštimao i opet nosi sve slabosti koje nose ljudske odluke, koje su često mix nečega prirodnog i potpuno izmišljenog.
Kad si bio klinac koji se želio baviti glazbom, kako si zamišljao odraslog Roka?
Oduvijek sam doživljavao muziku kao hobi i još uvijek se osjećam kao da imam privilegiju da radim ono što me najviše zanima. To je ono o čemu istovremeno znam više od drugih ljudi, a opet osjećam se toliko novo u tome i kao da još tapkam u mraku gdje mi je sve zanimljivo. Na neki način, u istoj sam poziciji kao i tada. Glavna razlika je da sam onda mislio, dok ću biti odrasli i baviti se tim, da će to biti neka vrsta završenog procesa, a sad vidim da je isto, da je proces otvoren i da je to zanimanje nešto što je konstanta. A albumi i pjesme su presjeci te konstante koju živiš.
Cijeli razgovor poslušajte na linku.
Autorica: Marija Stojadinović
Foto: Promo