Nova sezona događanja udruge Proces, započela je otvaranjem izložbe “Odlučna” u Dnevnom boravku Rojca. Tim povodom razgovaramo s autoricom Ninom Đurđević, akademskom snimateljicom i fotografkinjom, koja je za ovu izložbu spremila seriju portreta ljudi koji su si neuspješno pokušali oduzeti život. Počinjemo sa stvaralačkim procesom, kojeg Nina prikladno naziva “prepipavanjem”. Važno je reći, prije nastavka čitanja, da je autorica izgubila brata i oca samoubojstvom, kako je ta životna okolnost nužna u njenom koncipiranju svijeta i tematike.
“Jedna od vrijednosti ovog projekta je slojevitost. U meni je (proces stvaranja) otvorio stvari koje nisam znala da postoje. Ovo je moj životni projekt, kojeg nisam mogla ponoviti, a niti želim. Ovo je nešto najintimnije i najslojevitije što sam dosad napravila. Jedan od slojeva je taj što sam još ljuta. Prvo sam se iznenadila što imam ljutnju, a onda koliko je imam”, govori Nina, pa nastavlja u komentaru o promjeni sjećanja na svog brata. “Sjetila sam se dva ne negativno obojana sjećanja svog brata. Ne gledam ga više kao problematičnog, nego nekog tko je imao svoj put, svoje borbe. Nisam u nijednom trenutku pomislila da bi mojih dvoje (brat i otac) moglo biti među ovih devet preživjelih. Nisam ljuta na njih. Jako je teško podijeliti svoja teška iskustva, stajati iza njih i narasti iz toga. Svakog je to iskustvo oblikovalo. To je bio moj izbor, sad živim s time. U tom kontekstu ne umanjujem odabir svog oca i brata. Na meni je sada to prihvatiti ili ne prihvatiti, ne mogu reći da je to krivo ili nije jer to ne može biti jedno ili drugo.”
Nastavljamo govoreći o alatu, u ovom slučaju kameri. Na pitanje, koristi li kameru kao štit, Nina govori da je nekoliko puta ni fotoaparat nije mogao štititi, kao u slučaju snimanja jedne osobe, koja je suicid pokušala, a čiji se otac objesio. “To se desilo u njihovoj obiteljskoj kući. Ona je odabrala dnevni boravak, a on tavan. Kad smo se vozili na lokaciju, to je ujedno bio i zadnji grad u kojem sam ja svog oca vidjela živog, a on se objesio nekoliko kilometara dalje. Prvi put, nakon puno godina, ulazim s njom u taj grad i plačem dok vozim, prije snimanja. Jako mi je bilo teško i to me iznenadilo jer nisam mislila da ću imati takvu reakciju. Nju sam odlučila snimati na tavanu, zbog oca. Ona je osoba, koja iz moje perspektive uživa u životu, pametna je, artikulirana, daje se, no ima depresiju i život joj nema smisla te zagovara eutanaziju. To je bio drugi moment koji me skršio. Bilo mi je jako teško ući u njene cipele jer nisam shvatila kako. I taj moment prihvaćanja me, uz ovaj s tatom, skršio. To je jedan od fragmenata prekrasnog raspada tog dana, koji me na kraju izliječio.”
Projekt je nastajao dvije godine, a Nina s kraja je drugačija Nina od one s početka realizacije. Govori nam da je počašćena, a ima i zašto biti, time što je ona ta koja je taj projekt napravila, obzirom da postoji malo osoba, koji bi na ovakav način bilo kvalificirano to učiniti. “Ja sam sama sebi najveći neprijatelj, sa fotoaparatom ili bez. Ono što je dobro, je da stvari izbacujem van te ih na taj način razvodnim, pa je onda taj proces i terapeutski. Ali imam i sebe, kao alat”, zaključuje.
Razgovaramo dalje, o životu nakon pokušaja samoubojstva portretiranih, i trenutku u kojem su oni ipak shvatili da mogu živjeti. “Čini mi se da se probijanje zida dešavalo u trenutku u kojem su shvatili da nisu uspjeli. Imala sam puno sugovornika prije ovih devet. Bilo je puno onih koji su razmišljali, ali nisu probali. Meni je bilo važno da su probali. Klik je bio nekad kasnije kad su shvatili da nisu uspjeli”, govori Nina, a nadalje o portretu kao odabranoj tehnici govori sljedeće. “Portreti zato što pričamo o stvarnim ljudima. Neki su moji prijatelji, neki ne. Htjela sam im dati volumen, a zato imamo i audio projekcije. Portreti su odabrani da subjekti postanu stvarni, a osmijeh jer je optimističan stav uvijek lakši u potenciranju promjene. Tema je teška i svi se oko nje prirodno snužde. Trebalo mi je nešto mekše, da pokažemo da nije strašno. Taj osmijeh nije lažan. To je uvijek uhvaćen trenutak, iako kao gledatelj ne znaš što je bilo prije ili kasnije, a to se čuje u njihovim glasovima, to čemu je ime autentičnost.”
Uz portrete, izloženi su i autoričini tekstovi, o susretu i subjektima. Tome je tako jer je fotografiji bio potreban kontekst, unutar te slojevite teme. Osim toga, Nina veli da je za pisanjem osjećala potrebu. “Uvijek sam mislila da je vizualna umjetnost isključivo vizualna, a sada mi je tekst čak i važniji od fotografije. Imala sam momenata kad sam jedva čekala da se rastanemo da upišem neki svoj dojam. Kasnije sam shvatila da to radim preko neke društvene kritike. Nije isto ako to gledaš plošno ili ako znaš da je uzrok tome seksualno nasilje, depresija i drugi manični poremećaj. Pozadina daje prihvaćanje, a prihvaćanje mekoću”, pa nastavlja, kontekstualizirajući sebe u ovoj velikoj temi.
“Ne znam kako je ljudima koji nisu tu sa mnom, osim što sam tužna zbog sebe. Bilo je mnogo smrti u mom životu. Ili ćeš prihvatiti ili nećeš, ali srednje opcije nema. Ne volim da mi je teško, to ne znači da nisam tužna, ali kad je to sve prošlo, prihvaćam i živim u takvom svijetu. Svaki dan imamo rađanje i umiranje. Kao društvo trenutno imamo ne baš zdrav stav prema smrti, koja se dešava. Nekad mi se čini da sam kruta, ali zapravo ne. Smrt fizičkog tijela mi je postala prihvatljiva, možda.”
Razgovor privodimo kraju mislima o tome kako pomoći onima kojima pomoć treba. “Trebalo bi krenuti od sebe. Moraš biti pun da možeš dati. S alatima koje imaš i znaš, dati sebe, biti nježan prema sebi. Svi smo u procesu. Možemo pokušati biti mekši prema sebi, ljubazniji, i ja mislim da je već to dovoljno dobar proces i alat. Ako sam ja sebe na neki način prihvatila i zavoljela, onda se neću morati od tebe hraniti, biti će mi dovoljno. Ajmo krenuti od sebe.”
Izložba je otvorena do kraja ožujka, u Dnevnom boravku Rojca.
Cijeli razgovor možete poslušati na sljedećem linku, od 1:23:30:
Fotografija: Vanda Pliško
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan