Riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti odnedavno je postao domom arhiva izvedbenog kolektiva BADco., a tim smo povodom u goste pozvali suosnivača i člana, dramaturga Goran Sergeja Pristaša. Ideja je za arhiviranjem vlastitih radova u kolektivu prisutna još od ranijih faza, zbog pokušaja objedinjenja opusa i refleksije nad istim, a razgovori su o tom poduhvatu započeli još u vrijeme bivšeg ravnatelja muzeja, Slavena Tolja, da bi onda bili konkretizirani i materijalizirani s novim vodstvom, ravnateljicom Brankom Benčić i višom kustosicom Sabinom Salomon.
Karakteristika je izvedbene umjetnosti nestalnost i prolaznost, no iako je ona ishlapljiva, njene posljedice nisu. S tom mišlju, kontekstualiziramo mogućnost njenog arhiviranja. Želja je kolektiva bila ta da arhiv bude živ, dostupan i otvoren umjetnicima i istraživačima, a taj su posao sjajno obavile Benčić i Salomon. One su, naime, prostor arhiva odvojile u tri prostorije, pri čemu je treća prazna, radna soba nalik na studio. Taj bi prostor trebao biti onaj za buduće ideje i rad međunarodnih umjetnika koje bi kolektiv pozvao na rezidencijalni program putem javnog poziva, da bi pritom preostala dva, arhivska prostora služila za istraživanje i vlastiti rad.
Osim toga, kompleks će biti na služenju studentima Akademije primijenjenih umjetnosti i dizajna, smjerova novih medija i scenografije, koji će i sami imati priliku razmišljanja i predlaganja ideja o namjeni prostora.
Sam se arhiv sadrži od opsežnog materijala; rekvizita i kostima, fragmenta scenografija, papirnata dokumentacija o komunikacijama i produkcijama, uz bilješke o istraživanjima, publikacije o izvedbenoj umjetnosti i računalo s linkom na digitalnom arhivom, koja pak okuplja sve predstave i probe BADco.-a, snimke stvaralačkog procesa, fotografije, digitalne bilješke, nacrte scenografije. Zvučna arhiva i digitalizacija članaka o radu kolektiva, ono je što kolekciji fali, a što je svakako u planu za blisku budućnost.
Neizbježno se nameće i pitanje institucionalizacije izvedbene umjetnosti, i uopće mogućnosti postojanja jednog centra, u obliku muzeja, posvećenog tom izrazu. “Treba postojati ono za čime ima potrebe”, govori nam gost. Svakako je dobro takvu misao imati u perspektivi, no postoji svijest o tome da institucionalizacija nepobitno za sobom povlači i ekskluziju, postavljajući jasne okvire i određujući zatim tko i što unutar njih može postojati. Pristaš je mišljenja da digitalizirana i druga dokumentacija mora postojati i biti dostupna, ali ne nužno na istom mjestu, ne nužno centralizirana. Osim toga, ukoliko prođe, novi zakon o kazalištu takvu obvezu (dokumentiranja izvedbenih produkcija) i predviđa, a sada je samo pitanje na koji će se način on provesti i financirati.
Iako je BADco. formalno zatvoren zbog nemogućnosti uzdržavanja produkcijskog sustava, kolektiv će se odazvati interesu i razmotriti mogućnost repriziranja starih radova, pa će tako ovoga svibnja nastupati na riječkom ZOOM Festivalu sa predstavom Stranac.
Cijeli razgovor možete poslušati na sljedećem linku:
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan