“Pjesnici moraju pustiti glas, pa makar u vjetar. Moraju pustiti krik. Nažalost, riječ uvijek dolazi na kraju i ako ima razbora, dolazi na kraju. Ali oni rade po svome. Mi djeci ostavljamo samo mržnju i ratove. Dolaze ljudi koji misle da su dovoljni sami sebi, da su vladari naših života i smrti. Kako bti uz njih slobodan? Pored tolikih velikih umova Europe poput Kanta, Schopenhauera, Bacha, Camusa, da su ljudi slijepi. Oni daju ogromne novce u oružje. Ne mogu vjerovati da živimo u takvom sljepilu.” – veli Enes Kišević, književnik i dramski umjetnik, gost prošlotjednog “Obavijesnog razgovora”. “Ipak, ima puno dobrih ljudi. Sjajnih ljudi. Običnih, nevidljivih, težaka. Ako postoji nešto što drži ovaj svijet, da opstaje, to je zbog takvih ljudi.” zaključuje on.
Govoreći o svojem djetinjstvu Kišević se prisjeća svojeg doma u Ključu gdje se puno čitalo i majke koja je znala na tisuće stihova. ” Jednom mi je” – veli on “napisala pismo u Zagrebu u kojem kaže da će bijede nestati kad svaki čovjek bude osjećao tuđu nevolju kao svoju. Ta misao je mene dirnula i uzeo sam je za moto svoje prve knjige. Ona je prevedena i ušla je antologiju velikih misli uz Dostojevskog, Pascala, Budu, Isusa i koga sve ne. I ja trčim prema majci i kažem vidi, ova tvoja misao među velikim ljudima, a ona meni kaže, hvala ti sine, ali nisi trebao, nije to božje slovo. I to je istina. Ni jedna riječ nije na svojem mjestu. Svaka se riječ može izvrnuti, zloupotrijebiti. Jedan nam je život potreban da bismo pisali, drugi da ispravljamo što smo napisali”.
Enes Kišević je u Puli i povodm netom završenog festivala PUF, a otvoren je na Kaštelu uz njegovpjesnički performans posvećen platani. “Ako nestane drveća, nestat će i nas. Povezani smo s prirodom, a nažalost, uništavamao je. Trpit će nas joj neko vrijeme, a onda će nas otrest sa sebe kao neku gamad”.
Na upit o pisanju Enes Kišević kaže: “Ja čak sanjam da pišem. Ali to nisu moje misli u snu. Evo iz sna jedna misao: ljudi često riječima promaše istinu, no nisam žlicom ne promaše usta”. S slušaocima Radio Rojca Kišević je podjelio jedan haiku nastao upravo u Puli. Ovih dana išao sam pored mornaričkog groblja i zapisao sam haiku koji je po meni cvijet književnosti.
“Kamena sidra,
duše u oblacima,
mornaričko groblje.”
Priredio: Dejan Štifanić