Govorili smo jučer kako nas znanstvene metode dovode do spoznaja, do istine, o tome kako je važno poštivati sve uzuse znanstvenih disciplina kada izričemo konačnu tvrdnju, koja će tada uticati na naše ponašanje, zdravlje, živote.
Znanost jest nezamjenjiva u spoznavanju Svijeta, oponašati ju može biti simpatično ili zabavno dokle god smo svjesni da oponašanje znanosti nije znanost, nimalo. U njenoj striktnosti je njena suština.
Oponašanje plesa, amaterska gluma, pisanje, pravljenje kolača, vožnja auta, sve to može biti ne na visokoj razini a da služi svrsi , da nas ispunjava, veseli. Kod znanosti, recimo epidemiologije, nema izraza poput „otprilike“ ili „mnogi slučajevi“, tako se govori na placu no ne u znanosti.
Znanost nas dovodi do spoznaje, a što dalje?
Dalje, te spoznaje preuzimaju drugi, donosioci odluka koje zovemo političari iako to nije isto, zatim novinari koje poistovjećujemo s predstavnicima medija iako to nije isto.
Političari, javni dužnosnici prevode saznanja u izvršne ili zakonodavne odluke. Tu prestaje šala no nje ionako do sada nije ni bilo, bar ne u znanosti. Tu govorimo o utjecajima na naše živote, ne o tvrdnjama iz stručnih časopisa. Političari mogu biti pošteni i poželjno je da jesu, no nije dovoljno. Njih se mora kontrolirati, nizom načina koji svaka demokratska kultura poznaje: ustavom, zakonima, zakonodavnim tijelima, nadzorima formalnim i neformalnim. Kontroliramo ih ne nužno zato jer im ne vjerujemo u startu, već zato jer si nijedno društvo ne smije priuštiti luksuz vjerovanja ljudima od moći a da ih ne kontrolira. Važna je tu uloga civilnog društva a najvažnija – novinara.
Novinari i novinarke su profesija koja izumire, ne zato jer nam ne treba više već iz maloprije navedenih razloga – oni su tu da kontroliraju što moćni rade i kako to rade, da doznaju sve što je od interesa javnosti i obavijeste javnost o tome. U doba kada skoro svatko od nas, bar u Hrvatskoj, može na svom telefonu na internet, stvorio se privid da nam novinari ne trebaju, pa ionako je sve na internetu. Zašto još nekoga posebno plaćati da istražuje nešto što bi moglo baciti ružnu sliku na ljude koji sve čine da u javnosti izgledaju jako dobro i odgovorno.
Novinari su opasni, ne po nas, ne po društvo ili državu, već po one koji se okorištavaju našim, državnim resursima, novcem, zemljištima, zdravljem.
Novinarima je u opisu posla naći istinu, što dublje sakrivena to vrijednija i iznijeti ju van. U Hrvatskoj ima začuđujuće mnogo kvalitetnih novinara i novinarki, s obzirom koliko su nepoželjni, kako ih se šikanira, uskraćuju informacije, vrijeđa, kako su izgurani od profesije koja im nije ni slična već je potpuni kontrast – odnosa s javnošću. Novinare ne zanimaju odnosi s javnošću, kako smo rekli, oni pune internet svaki dan lažnom, uljepšanom slikom svojih nalogodavaca.
Novinari se pitaju, što nam tajite, o čemu nam šutite, što danas niste rekli, što ste jučer obećali a sada ste zaboravili? Novinari su nosioci istine. Oni znaju da ona postoji , pogotovo kada ju ne vide.
Kada govorimo o nedoumicama oko koronavirusa, pametno je potražiti novinarku kojoj vjerujemo. Povjerenje se gradi godinama i odricanjima od lakog novca.One su nam odličan prvi korak za informiranje.
Goran Božičević
Foto: Roman Kraft