Kao pojam u mirovnom radu, istina se pojavljuje najčešće u području suočavanja s prošlosti. Što se stvarno desilo? Kako to da ima više verzija ? Čija je istina „prava“?
Uvriježeno je mišljenje da je utvrđivanje istine, nakon recimo rata, skoro pa nemoguća misija. Kada to prihvatimo, ne nastupa malodušnost već pragmatičnost – učinimo sve što možemo da suzimo prostor manipulacijama i lažima.
Da li je neki događaj oslobođenje ili okupacija, možda i nešto treće ili i jedno i drugo, za neke ljude razlike u doživljaju će uvijek postojati. Kažemo, svatko ima svoju istinu, i to nije cinična tvrdnja već priznanje prava na viđenje događaja iz prošlosti. Sudovi utvrđuju takozvanu činjeničnu ili kasnije sudsku istinu, no interpretacije i nakon nje ostaju različite kod nekih .
U doba pandemije ima razlika, mi govorimo o onome što se sada zbiva, ne o događajima iz 90ih. Znati točno što se zbiva je jako važno. Da li je virus korone kao prehlada, gripa ili je drugačiji pa onda i opasniji?
Tu je jako važno suziti prostor za manipulacije. Ne radi povijesne točnosti već radi prevencije oboljevanja pa i smrti. Što nam je svima jasnije o čemu se radi, moći ćemo ustvrditi te prihvatiti preventivne mjere. Taj odnos, prihvaćanja i zajedničkog razumijevanja što se događa, jako je važan za uspjeh mjera prevencije a to znači samoizolacije, distance, nošenja maski, pranja ruku, praćenja simptoma.
Kako znati što je istina? Dobra je vijest da u slučaju pandemije imamo virus na drugoj strani a ne mrskog neprijatelja. Ovdje je naglasak na ‘mrskog’, na opisu, epitetu, emociji koju vežemo uz onoga ili ono što nas napada. Zato je važno virus sagledati kao dio prirode i razumjeti da on nije u ratu s nama, nema niti emocija niti plana, cilja, strategije, taktike, samo život koji se nastoji održati preko nas ljudi.
Tada se smanjuje i naš ostrašćeni pogled na problem, glava i srce nisu usijani, nema mržnje tog najboljeg zamagljivača našeg pogleda, imamo samo dijagnozu problema i terapiju, to jest prevenciju kao najbolju terapiju.
Istina je ono što se da znanstveno provjeriti u različitim situacijama od različitih ljudi. Znanstvene metode nisu od jučer i jako su dobro razvijene. One nikako ne ubrajaju niz argumenata koje svakodnevno imamo prilike sresti a to su: titula osobe koja govori, njeni prijašnji i sadašnji poslovi, položaji, uspjesi, nagrade ; njen društveni status, broj knjiga koje je napisala, njene govorničke vještine i moć uvjeravanja. Ne, to nisu razlozi zašto bi morali nekome vjerovati. Znanstvena metodologija uključuje točan, precizan opis načina, eksperimenta ili istraživanja kojim smo došli do saznanja te jasnu uputu kako se može dotična tvrdnja, podatak neovisno provjeriti. Skloni smo , čim čujemo da je nobelovac za kemiju nešto rekao, odmah to prihvatiti kao istinu. Uglavnom to i jeste, ipak govorimo o znanstvenicima a ne prevarantima, no s koronavirusom imamo situaciju koja je prilično nova i zato ju stalno moramo znanstveno istraživati, upoznavati, verificirati.
Govorim sve ovo zbog nemalog broja ljudi koji poriču opasnost od koronavirusa, svode ga na prehladu, povezuju s novom generacijom komunikacijskih veza 5G. Poseban je problem kada vidimo koliko pažnje izazivaju najobičniji šarlatani, pitamo se pa tko njemu ili njoj može vjerovati ? Ta osoba niti ne razumije značenje niza stručnih riječi koje koristi. Opasnost ipak dolazi s druge strane, kada se na primjer titule koriste kao argument, a upravo bi to trebao biti prvi znak za nevjericu. U znanosti se računa, koliko je neovisno provjerljiva tvoja tvrdnja, koliko si kvalitetno provela znanstveni proces, ukazuješ li nam na mogućnost greške, ističeš li ili zataškavaš nejasne dijelove u iskazu, vidi li se tvoj trud da baš svaki detalj objasniš ili su neki zaključci bez utemeljenja.
Pandemija je prilika za rehabilitaciju istine, točnog izražavanja, otklona od manipulacija. To se već i dešava. No industrija lažnih vijesti toliko se razvila zadnjih godina da istini treba svaka naša pomoć da se izbori za mjesto koje mora imati u društvu – temelja za međusobno povjerenje.
Goran Božičević