U emisiji “Obavijesni razgovor” na Radio Rojcu ugostili smo autore izložbe koja mapira gotovo četiri desetljeća feminističke vizualne produkcije. Barbara Blasin i Marko Golub, uz moderaciju inicijatorice postavljanja pulske izložbe Suzane Kunac, otkrili su pozadinu nastanka izložbe ” Sindikat žena, dizajn feminističkih promotivnih materijala od 80-ih do danas” i objasnili zašto dizajn nije samo ukras, već ključni alat društvene promjene.
Za Suzanu Kunac, ova izložba predstavlja svojevrsni vremeplov kroz vlastiti aktivistički rad, od prvih brojeva časopisa “Kruh i ruže” iz 1995. do kampanja za ulazak u Europsku uniju. No, iza finalnog postava stoji ogroman, gotovo detektivski posao prikupljanja građe koja je često bila na rubu nestajanja.
Barbara Blasin objasnila je kako je proces započeo “organski”, kopanjem po privatnim arhivima aktivistica, jer institucionalni arhivi za ovu vrstu građe često ne postoje ili su nepotpuni.
“Krenuli smo zapravo po poznanstvima i po privatnim arhivima onih aktivistica za koje smo znali da su bile aktivne od sredine ili kraja 80-ih. Tu nam je odmah postalo jasno da će to biti jako komplicirano… Mnoge su aktivistice čuvale te sitne letke i male, jeftine produkcije kao neki dokaz da su uopće postojale. Nisu ih čuvale s idejom da je to nešto dizajnerski vrijedno, nego je to bio zadnji artefakt da su neke inicijative uopće postojale”, istaknula je Blasin, dodajući kako je jedan od najvećih izazova bio objasniti aktivisticama da fokus izložbe nije povijest samih organizacija, već vizualno oblikovanje njihovih zagovaračkih kampanja.
Marko Golub smatra kako ova izložba ima posebnu težinu u današnjim, izazovnim vremenima. Ona ne služi samo kao pogled unatrag, već kao inspiracija za nove generacije aktivista i dizajnera.
“Prikazati nešto ovako zapravo znači pokazati neki mogući vizualni i komunikacijski vokabular koji se može upotrijebiti i danas. Danas, kada se pitaš: ‘Okej, što sad napraviti?’, pogledaš kroz tu povijest od četrdesetak godina i vidiš da postoje mnogi modusi, mnogi načini na koje se to može komunicirati – od vrlo direktnih, ozbiljnih reklamnih kampanja do puno suptilnijih načina. Ova izložba je na neki način ono što bi ti htjela da ona bude – manual, priručnik za buduće borkinje”, rekao je Golub.
Posebno je istaknuta kampanja Sanje Iveković “Naočale” (Ženska kuća), koja je koristila stvarne reklame modnih kuća za sunčane naočale, subverzivno im dodajući kratke, potresne priče o zlostavljanim ženama.
“Danas bi takav plakat bio nemoguć”, primijetila je Blasin, “prvenstveno radi posuđivanja fotografije tog oglasa. To je bila kampanja koja se mogla vidjeti u javnosti, a istovremeno se tretira kao umjetnički rad koji se danas izlaže po međunarodnim galerijama.”
Marko Golub je kao jedan od najsnažnijih primjera izdvojio slovenski časopis “Lezbo” s kraja 90-ih, koji je grafički uređivala Irena Wölle.
“To izgleda kao najbolje oblikovana publikacija tog vremena, koja savršeno hvata duh svog vremena i sjajan je ‘statement’. Poseban je po tome što je otisnut na obojenom papiru, rezan po rubovima, izgleda kao neki dragulj, kao neki čudni predmet koji nije došao s ovog planeta”, opisao je Golub, dodajući anegdotu o tome kako je sama veličina časopisa bila revolucionarna: “Najveća inovacija tog časopisa, od koje su se mnogi čak i prestrašili, jest koliko je on velik. Kad ste to uzeli u ruke i stavili ispod pazuha, vi ste bili ogromni znak na cesti. To je bilo zaista ‘autanje’, ozbiljno. Vi to više niste skrivali.”
Kao primjer suvremene, uspješne sinergije edukacije, aktivizma i dizajna, istaknuta je i društvena igra “Fierce Women” (Strašne žene), koja je prerasla u prepoznatljivu franšizu.
Raspravljalo se o tome kako dizajn u javnom prostoru ne služi samo informiranju, već aktivno sukreira značenje tog prostora. Spomenut je kultni plakat Borisa Bućana “Žar ptica” kao primjer vizuala koji mijenja “krajolik ulice”, ali i projekt “Ženski vodič kroz Zagreb”.
Barbara Blasin objasnila je evoluciju tog projekta koji je počeo kao serija razglednica i intervencija u prostoru s ciljem mapiranja “anonimne ženske povijesti”, da bi kasnije, na zahtjev publike, evoluirao u ukoričena izdanja, a danas živi kroz formu časopisa “Zagreb – ženski vodič”.
“Naša prva ideja bila je fizički napraviti rad koji komunicira sa zajednicom unutar prostora grada. Nismo birali ‘prve’ žene u nekoj profesiji samo zato što su prve, već smo htjeli vidjeti kako će građani reagirati, hoće li željeti da se za neku ženu ostavi trajni znamen”, rekla je Blasin, kritički se osvrnuvši na trenutnu praksu imenovanja ulica koja često ovisi o privatnim inicijativama, a ne o sustavnom vrednovanju ženske povijesti.
Izložba „Sindikat Žena“ edukativni je poligon koji pokazuje kako se vizualnim jezikom može boriti za pravednije društvo. Kako je zaključio Marko Golub, najbolji radovi su oni gdje su “dizajn i sadržaj u najsretnijoj sinergiji i koji povlače sa sobom i druge stvari osim dizajna i feminizma, gdje se razumije da ti nisi samo jedno od toga”.
Snimku cijelog razgovora poslušajte na linku.