Kako ste? Kako se osjećate ? Kako se nosite s ovom situacijom koja ulazi polako u svoj drugi mjesec. Pitate li sebe – kako sam? Razgovarate li o tom s ukućanima? Ne na nivou pošalice ili samo jadikovke, koristite li ove dane „ostani doma“ da pogledate u sebe?
Kakve to ima veze s mirovnim odgovorima na pandemiju, mogli bi se mi svi upitati, sada. Ima utoliko jer vraća fokus s problema na glavni subjekt našeg života – sebe samu ili sebe samoga. Ja, ljudsko biće, stanovnik planete Zemlje. Naučeni smo da gledamo na problem, društvo i da sebe isključimo iz aktivnog odnosa. Promatrač, to sam ja. Naučeni smo ovako govoriti :“ Virus je stigao iz Kine. Nema službene provjere za to no mnoga istraživanja navode na to. Raširen je na današnji dan u oko 185 zemalja, broj zaraženih se približava 2 milijuna a broj umrlih je oko 120 000.“
Kako vam to zvuči, osim što je strašno, prijeteće ? Možda jasno, razumljivo čak i privlačno iako su vijesti loše no podaci su informativni. Stvarno? A gdje ste vi u svemu tome?
Što nam znači da je stigao iz Kine? Koja je razlika da nije iz Koreje ili Australije, SAD-a ili Nigerije? Koliko nas je bilo tamo? Poznamo li ljude neke iz tih zemalja? Možemo li se lako identificirati s njima? Wuhan – koliko nas je znalo za taj grad do pred dva, tri mjeseca ? Ima 11 milijuna ljudi, Hrvatska s BiH i Slovenijom ima manje od toga.
Vratimo se na početak, na samoga sebe, najčešće nam se sugerira u velikim događajima uloga promatrača, možda svjedoka ili komentatora. Osjećamo se dobro dok debatiramo odakle je virus stigao. Važno je osjećati se dobro, no nije li malo razlog neobičan, osjećamo se dobro razgovarajući o stvarima nad kojima nemamo utjecaja. Imamo utjecaj na to kako ćemo ih čuti, interpretirati, hoćemo li ih prihvatiti kao istinu ili laž. Iako, u stvarnosti to ima više veze s nama samima nego s istinitošću neke tvrdnje. Nismo spremni prihvatiti informaciju koje se ne uklapa u naš svjetonazor.
Govorim o nečemu drugome, o tome da je glavna osoba u ovoj pandemiji, svakome od nas – baš ona ili on sam. Recimo to polako i na glas – u ovoj pandemiji ja sam najvažnija osoba sebi. To znači da moram brinuti o sebi kako se moji bližnji ne bi morali brinuti ili čak sekirati zbog mene. To znači da ako dobro pazim na sebe, prekinut ću lanac zaraze, oslobodit ću ionako premoreno bolničko osoblje da brine o meni. Brinuti o sebi uključuje i brigu o drugome – oni su isto mi, važni dijelovi našeg života, za koje želimo da su dobro i zdravo. Uključujemo i nepoznate ljude jer time gradimo zajednicu koja brine o sebi.
To je mirovni rad, pravi. Briga za drugoga znači da je to standard, razina kulture u mojoj zajednici, gradu, državi, o meni će isto tako brinuti netko, pomoći mi ako grune potres kao u Zagrebu prošli mjesec ili me potrefi virus ili izgubim posao.
Očekivanje da će drugi brinuti o meni dok istovremeno ja ne brinem o drugima je izvor mnogih problema. Ono nije bez osnova, naprosto koliko god mi bili sebični i loši, postoji niz situacija u kojima će nam drugi pomoći, nevezano što smo sebični i loši – jer u takvoj zajednici ljudi žele živjeti. Pomažem drugima radi sebe, jer samo tako ostvarujem puni odnos s drugima i stječem pravo nazivati zgradu, ulicu, selo – moja, moj. To se zove život s drugima, život u zajednici, izgradnja kulture življenja. To je nešto što opet otkrivamo ovih dana, pomaganje, solidarnost, poštovanje nepoznatim ljudima.
Nedostajalo je toga prijašnjih godina i desetljeća. Opio nas kapitalizam, nekoga novcem, materijalnim statusom, položajem u društvu, nekoga strahom za sutra, za posao, za budućnost djece. Zaboravili smo, pazili smo samo na svoje, na one kojima dugujemo ili koje želimo zadužiti za uslugu, pazili smo na ljude – selektivno. Ne na sve, ne na bilo koga, samo zato jer je ljudsko biće.
I za rata se pomoć slala našima, onima iste etničke pripadnosti, iste vjere, ne svima, ne onima kojima najviše treba. I sada postoje jake sile da se pomaže našima, mojima, svojima. To nije put za sprečavanje koronavirusa.
On ne zna za naše plemenske, rođačke, etničke, vjerske, statusne, klasne, državne podjele.
Mudro. To bi mogli naučiti od njega.
Goran Božičević