Otkud nervoza kao mirovna tema? I to baš sada kad se počinju relaksirati restrikcije, kretanja ponajviše. Baš zbog te veze. Kada je najteže onda smo i najspremniji, ulažemo trud da se ponašamo primjereno, sada to znači disciplinirano, oprezno, pametno, s fizičkom distancom a opet društveno solidarno. Kada najteže prođe onda dolazi do opuštanja, to je dobro, potrebno no nosi niz zamki. Ako smo bili oprezni do sada, mogli bi postati neoprezni, ako smo morali paziti na ponašanje do sada, sada bi mogli prestati. Otuda nervoza, nije nam jasno što je primjereno jer nam ova situacija nije dio iskustva a pogotovo ne svakodnevnoga. Želimo vidjeti ljude, družiti se, poslove obavljati a nije pametno da smo blizu, kako ćemo?
Nove situacije zahtijevaju razmišljanja, smjernice, kriterije, sve ono što nam u fazi opuštanja nije baš najvažnije. Zato opuštanje i nije dobar pojam, bar ne u fazi kada je bolest, prijetnja još prisutna. Mnogo ljudi u ratu stradavalo je tokom primirja, između granatiranja kada su bili u skloništima ako su ikako mogli. Sada nije rat, bitno je to stalno ponavljati, zato i sam pojam stradavanja želimo potpuno spriječiti.
Nervoza potiče nervozu, rađa greške, diže tenzije, zato ju je važno prepoznati, prvo kod sebe. Ljutnja na sebe zbog nervoze ne pomaže, prihvatiti ju trebamo, prigrliti ako vam to nije prelirski izraz. Tijelo, um, govore nam nešto, i dalje nas muči neizvjesnost, strahova pregršt, što ćemo sada s tim. Za početak ćemo priznati da nas muče i da je to dobar znak, u nenormalnim vremenima ostati ravnodušan je najveći znak za uzbunu, naravno je da smo preplavljeni nizom proturječnih osjećaja, potreba, želja, misli.
Živi smo i funkcioniramo, i to prilično dobro, mogao bi biti sažeti zaključak prihvaćanja vlastite nervoze. Tada možemo iskoračiti prema drugome, ja i moja nervoza, no sada smo zajedno ruku pod ruku, ona nije moj neprijatelj već znak moga stanja.
Iskorak drugome koji slijedi uključuje, slikovito rečeno, uzajamno legitimiranje. „Nervozan sam, muka mi je od toga i od svega, pokušavam se nositi s time a ne ide mi. Kako si ti?“ To je recimo verzija uzajamnog legitimiranja, iskoraka od sebe ka tebi. Ljudski iskorak bez napada, pametan jer obuhvaća i uključuje realnost, ne nastoji ju poreći niti poništiti. Najvažnije je da ju priznanjem niti ne prenosi dalje. Onog časa kada drugome priznamo da smo nervozni, da smo svjesni svojih raznolikih reakcija i njihovih amplituda, prenosimo dašak smirenja.
U redu je i ne biti nervozan, divno čak, i to treba prihvatiti, izbjeći situaciju kada bi se mogli unervozirati, izbjeći osjećaj krivice što je meni dobro a tebi ovaj čas nije.
Tješenje, izravni pokušaji smirivanja ili poricanja nisu dobar put. Rečenice „To ti nije ništa. Svi smo nervozni.“ naoko zvuče u redu no zapravo nisu. Vježbajmo se othrvati porivu da moramo aktivno pomagati. Biti uz osobu, potpuno prisutan, u tišini nerijetko, saslušati ju, to je podrška. Bez davanja savjeta, bez procjenjivanja da li je tebi teško ili nije, samo ali to nije samo, jasan znak, čujem da ti nije lako, tu sam s tobom
Odlična je to pozicija za ići dalje, u razgovor ili možda razlaz, no sada s manje nervoze, s uzajamnom podrškom, potvrdom da smo živi, da se čujemo, tu smo ako zatreba no nismo tu da sređujemo živote jedan drugome. Nervoza kao mirovni odgovor na pandemiju? Zapravo, kratki tečaj mirovnog susreta u konfliktnim, teškim situacijama. Sve je to isto, dokle god smo iskreni sa sobom i drugima.
Goran Božičević
Foto: Matt Seymour