Ovih dana Zagreb i okolica opet se tresu od potresa, srećom ne jakih, no ljudima nije svejedno. Humor i šale na društvenim mrežama prikrivaju napetost koja traje tjednima . U doba pandemije potres se doživljava kao dodatna kazna ili blaže rečeno: nepogoda viška. Stara narodna izreka kaže da „Nevolja nikada ne dolazi sama.“ Sagledajmo malo to, recimo tako, nagomilavanje nevolja.
To je ljudski pogled, zasnovan na našim očekivanjima da postoji nešto kao normalan život. Ono što ga ometa je nevolja, nepogoda. Ima, situacija kada ćemo priznati da ‘ne postoji normalan život’, no to su ‘rijetki petki’, izuzeci koji potvrđuju usađenu želju za predvidljivosti.
Psiholozi i antropolozi bi mogli štošta reći na tu temu, objasniti tu našu potrebu za sigurnosti, za osloncem. Mirovnjaci bi rekli – pripremajmo se za nevolje, dočekajmo ih spremni. „Nije pitanje hoće li se desiti razorni potres nego kada će to biti.“ – kaže nam ovih dana seizmolog Krešimir Kuk a sjetimo se, to nam redovito govore i ljudi koji nam održavaju računala. Njih ćemo u pravilu zaštititi od virusa te ostalih načina gubitka podataka, no društvo u cjelini baš i nećemo.
Sada već ulazimo u područje zanimljivo mirovnjacima. Kako brinemo o društvu u cjelini? Kako brinemo za svoju općinu, grad, selo? Što nam je veći prioritet: dobrobit zajednice ili pojedinca?
Pitanja nisu loša no možda su i kriva. Zašto dilema: zajednica ili pojedinac, naravno da želimo da je svakom od nas dobro, no živimo zajedno, mnogo toga je izvan mogućnosti nas kao pojedinaca, zajednica, sustav, država su tu da nas zaštite, od nepogoda raznih vrsta, elementarnih svakako, bolesti.
Problem dijelom leži u iskorištavanju Domovinskog rata iz 90ih, neiscrpnog vrela inspiracije naših političara, resursa za sve naše sigurnosne politike, temelja maltene svega u nas.
I onda dođe virus, bolest, ne pita za politiku, etnicitet, gdje si bio 91, u kojoj si stranci, koju državu voliš, kojoj si odan. Njega to ne zanima, ni potres ili poplavu. Nepogodama smo svi isti, tu je virus pošten. Otprilike: reci mi kako se ponašaš, pa ću ti reći hoću li te zaraziti.
Naravno, bogatima je uvijek lakše kada je drugima teško, neću zatvarati oči nad velikim jazom među onima koji ne znaju kako provesti dan jer navodno sve imaju do onih koji u ove dane moraju raditi za plaću, nikad visoku, naravno bez dodatka za posebne uvjete na radu.
Nekoliko stvari nam je tu važno: Prvo, moramo imati državu kojoj nije sve u simbolima i mitovima već u učinkovitim, opremljenim , kompetentnim institucijama i ustanovama. To joj je smisao, da zaštita svojih građana, nas, bude stvarno najbolja moguća. Tu prostora za napredak ima jako mnogo, recimo to ovako diplomatski.
Drugo, ne manje važno, počnimo gledati jedni na druge poput virusa: važno mi je kako se ponašaš pa ću ti reći tko si. Tvoja stranačka iskaznica, tvoje fotografije s uglednicima, tvoji simboli oko vrata i na majici, sve je to nevažno ako pretučeš ženu. Sve je to krinka, lažna, za to što si nasilan, za zlo na koje si spreman.
Treće, prioritete u društvu moramo postaviti iznova, to je građenje države ali ono pravo građenje, s čvrstim ciglama od pravosuđa kojem se vjeruje i betonom od poštivanja ljudskih prava gdje treba, ne sa zastavama, predizbornim plakatima i jednom rukom na srcu dok je u drugoj figa.
Zanimljivo je to kako nas taj mali napasnik, tjera da se dovedemo u red. Još zanimljivije kako mnogi od nas to odbijamo prihvatiti.
Goran Božičević
Foto: Markus Spiske