Sam je naslov ne baš lijep. Ne želimo povezivati virus, bolest sa djecom, a škola jesu djeca, naravno uz učitelje i sve druge.
Naslov je osjetljiv ali povod ne mora biti. Razvoj pandemije nam dozvoljava da olakšamo niz mjera, pa tako i prekid fizičkog prisustva nastavi u školama. Kažem nama, točnije našoj Vladi, no svakako ne izuzimam pravo svakome od nas da izrazi svoj stav.
Spominje se da bi se mogla u škole prvo vratiti djeca u nižim razredima, što se nekako naslanja na otvaranje vrtića. Navodno bi, do daljnjega viši razredi ostali kući i nastavili online nastavu.
Nije sve jasno, treba imati razumijevanja, nove su to situacije, no htio bih neke dojmove prokomentirati.
Obrazloženje da bi tako roditelji mogli lakše ići na posao jer bi im (mlađa) djeca bila u školi, odnosno vrtiću, blago rečeno je nespretno, iako je možda iskreno. Znam i čitam da su neki roditelji sretni zbog takvog razvoja jer im je lakše ako su djeca u školi. Zvuči normalno.
Ako jeste normalno, što znači da većina tako misli pa zato koristimo pojam – norma, ne znači da je u redu. Čujmo još jednom: „ lakše ako su djeca u školi“, „osloboditi roditelje brige oko čuvanja“, „lakše ići na posao“.
Što je u pozadini tih izraza: djeca su briga, opterećenje; posao i djeca ne ide zajedno, škola oslobađa roditelje brige oko čuvanja djece. Naopako, jako naopako.
Kada smo to pogubili važnost škole? Prelaskom iz socijalizma u kapitalizam? Prelaskom iz ponosa što smo sve pismeniji u ponos da oni spretniji među nama mogu zaraditi jako puno ? Izumom interneta, njegovim dolaskom u naše domove? Onoga dana kada su pametni telefoni postali dostupni i vrlo pametni? Onoga dana kada je Crkva rekla povijesno NE kurikularnoj reformi? Ili kada smo otkrili da se diplome mogu kupiti i da to rade mnogi pa postanu uglednici, dobe položaje, snimaju se, govore nam o prioritetima i projektima na TV, obećavaju razvoj i zapošljavanje, oni koji su prepisivali od nas a ipak su dobili jedan, i prepisivati treba znati.
Izaći roditeljima u susret je jedna stvar a imati ozbiljan obrazovni sustav koji je pokretač cijelog društva, sasvim druga . Gotovo da i nemaju dodirnih točaka. Ozbiljno školstvo je cijenjeno od svih, ponajprije jer ga politika ozbiljno shvaća. Toliko ozbiljno da joj je važno da su roditelji potpuno uključeni u njega, te im stoga sustav ide na ruku, potiče ih da sudjeluju u njoj kao dionici, kao roditelji i kao građani koji shvaćaju da je obrazovanje za nepredvidljivu budućnost koja nam stiže jedini ispravan put.
U ozbiljnoj državi, društvu, učiteljice i učitelji su cijenjene osobe, najviše se ulaže u njih da idu ukorak s turbulentnim promjenama, financijski ih se podržava tako da nema šanse da moraju štrajkati tjednima i ići u glavni grad na protest.
Virus nam ukazuje što nam valja napraviti. Umjesto da se učitelji i roditelji poprijeko gledaju ovih dana, što već rade, jer jesu dovedeni u situaciju konflikta, školstvo nam valja temeljito promjeniti. Umjesto: kako vi mislite da radimo i s djecom u učionici i s onom kući na računalu; kako da održavamo razmak – to su djeca, ne mali robotići, kontakt im je važan i nužan; umjesto stotina prozivanja, valja nam se zamisliti.
Nad ovakvim školstvom, u kojem se nastavnike prekomjerno tereti, administracijom ponajviše, taj se stres prenosi na djecu, ona ga donose kući a opravdano gnjevni roditelji se istresaju na nastavnice. Zatvoreni krug.
Samo što tada politika, izvor svog ovog nepotrebnog opterećenja može na miru trljati ruke. „Baš se fino svađaju, nitko niti ne shvaća koliko smo novaca potrošili na gluposti, umjesto da svima njima bude lakše. No bar optužuju jedni druge a ne nas.“
Goran Božičević
Foto: Dhaya Eddine Bentaleb