U Brazilu je navodno mnogo više mrtvih nego što je službeni broj. Sjevernokorejski čelnik je možda bolestan, od čega, koliko ozbiljno? Grad Zagreb daje bivše Kino „Balkan“ pa „Europa“ na korištenje pod vrlo sumnjivim i potpuno neočekivanim okolnostima.
Navodno, službeno, možda, sumnjivo. Istine i njihovo skrivanje, informacije i moć koja iz njih izlazi. Želimo li znati? Kako bi bilo živjeti u svijetu u kojem bi sve znali, bar o drugim ljudima i njihovim aktivnostima? Znatiželja je ljudska osobina, a opet, tako je lijepo ne znati.
Hrvatska danas u nedjelju dok ovo pišem ima 55 umrla od Covida 19 te nešto preko 2000 zaraženih. Koliko je to točan broj? Da smo svi testirani koliki bi bio?
Da sada znamo taj broj, što bi se promjenilo?
Kontrola informacija, puštanje na kapaljku, čuvanje javnosti od istine, to su uvijek vrlo atraktivna područja za sve one koji vole moć.
Ne kažem da nam se nešto veliko taji. Kažem da je jako važno suziti mogućnost, jako suziti da se informacije bitne i relevantne ljudima ne kriju. Govorim o prirodi društva, sustava, političke, demokratske kulture ili njenom izostanku.
Hrvatska je članica EU, taj savez ima svoja razna upravna tijela pa i neku vrstu Vlade – Europsku Komisiju. Potpredsjednica EK bi trebalo nešto značiti, ne nužno u količini moći, koliko u profilu same Europske Komisije pa onda i Unije. Kada potpredsjednica nazove lokalnu Dubrovačku televiziju da izgrdi novinara, onda je to što?
Manjak političke kulture ili demonstracija moći ? Oboje zapravo iako je meni naglasak na – žalosno, baš tužno. Onoga časa kada obnašamo visoke dužnosti a potpredsjednica za – slušajte sada – demokraciju, to jest, onda predstavljamo samu EK, pa i EU kao ideju ali i kao realizaciju. Zato slijedi visoka plaća, razne beneficije, odgovornost je velika.
Grditi novinara, s te pozicije, u svom gradu je nisko, jako nisko. Ako je nekome važno da može grditi svakoga pa i novinara, onda ne obnaša pozicije s kojima se takvo ponašanje kosi.
Istina, kritika, sakrivanje no prije svega moć, dobit, zgrtanje – sve to ne trpi jednu profesiju – nužnu u ovo doba pandemije. Novinare i novinarke. Govorili smo već o njima, i opet ćemo.
Podcjenjena je profesija zbog sustavnog urušavanja a ono nije ni spontano ni slučajno. Novinarstvo je prva linija obrane vrijednosti, dostignuća pravnih, ljudskopravaških, zakonskih diljem Svijeta. Zato ih je 554 ubijeno zadnje desetljeće i još 49 njihovih suradnika, vozača, prevodioca. A to je tek vrh ledenog brijega koji ne uključuje ucjene, prijetnje, batine, otkaze, smanjenje plaća, pritiske svih vrsta.
Imajmo to na umu kada gledamo ili slušamo svakodnevne Konferencije za novinare u dva sata. Pravi trenutak zapitati se : Što nam ne govore? Koliko slobode i resursa imaju novinari da to saznaju?
Goran Božičević
foto: David Travis