Postoji izreka, da se u ratu vidi kakav je čovjek, dobar ili loš. Oni dobri postaju još bolji, a oni loši još lošiji. Ima istine u tome. U svakoj dobroj laži ima nešto istine, zato i jest dobra, jer se lako i dobro prima. Loše je rat odabrati za kriterij, za suca, da određuje tko je kakav. Ako to može raditi, onda je rat pametan ili još gore, mudar, možda čak i plemenit. Nije ništa od toga, upravo suprotno. Izreka je kriva, ona nas navodi da prihvatimo rat kao normalu, mjeru, a to je opasno jer otvara vrata nasilju.
Istina je da nas ekstremne situacije testiraju. Kada je sve mirno i dobro, ako su nam potrebe zadovoljene, smanjena je i šansa da ćemo se sukobljavati sa samim sobom i sa drugima. No kako nam resursi presušuju, slobode se smanjuju, prava reduciraju, pokazujemo od čega smo sazdani, ogoljujemo se.
Možemo kriviti situaciju, nestašicu, druge ljude, vlast, uvijek će dio odgovora tamo ležati, no ne najbitniji dio. Ja, sam taj koji odlučujem kako ću se ponašati i za to snosim odgovornost. Da, ja, mi, imamo odgovornost. U krizama imamo priliku biti još bolji ali i još gori nego u situacijama bez izazova. Sada jesmo u krizi, no nismo u ratu. Političari vole nazivati ovo stanje ratom iz niza razloga. Neukost, tradicija, navika, sličnost, obrazac prema kojoj je svaka borba rat, neki su od njih. Mogu nam pomoći da ih shvatimo te i smanjimo. No to nisu glavni razlozi. Zazivanje rata nije samo loše, ono je jako loše, iako to ne izgleda ovaj čas. Uvođenje pojma rat priprema nas za oblikovanje stvarnosti s uniformama, vojskom, političkom cenzurom, medijskom kontrolom, nestašicama, odsustvom prava, smanjenjem sloboda.
Toga imamo već i sada, možemo reći. Dijelom, tako je, zato i moramo biti oprezni. Rat je potpuno ljudski proizvod, životinje ne ratuju, biljke još i manje. On je najveće zlo kojemu se čovjek dosjetio. Rat poništava sva postignuća, odvaja čovjeka od samog smisla svoga razvoja – da živi zajedno s drugim ljudima u skladu i uzajamnom poštivanju.
Kriza, pandemija kojoj svjedočimo, nije rat. No može otvoriti vrata ratovima. Ima sličnosti i ne dajmo da nas to zavara. Oko nas se širi virus koji je na ovoj planeti duže od nas, prilagodljiviji je i brojniji od nas. Namjerno ubacujem neke, tipično ljudske kriterije, za sićušno tijelo na granici živog i neživog. Proglašavati rat širenju toga bića je krivo kao i proglasiti rat bilo čemu što nema plan, strategiju, jasnu viziju rizika, kalkuliranu dobit, željeni cilj i načine evaluiranja istoga. Virus se naprosto širi jer može. Točka.
Na nama je da to širenje spriječimo. Da sebe ojačamo i zaštitimo prije svega. To se radi suradnjom. Solidarnošću. Izgradnja mira kojom se bavim 27 godina, sažeta u jednoj riječi je baš to – suradnja.
Društva u kojima ljudi surađuju su jaka, zdrava, prosperitetna. Solidarnost ih dodatno ojačava, oplemenjuje, smanjuje šansu za nepravdu, nasilje.
Koliko surađujemo, kako surađujemo. Čujemo li osobu koja nam govori, poznamo li ju, služi li nam ona za zadovoljavanje naših potreba ili ju poštujemo zbog njenog pukog postojanja. Važna pitanja, ključna. Zahvaljujući ovoj krizi imamo ih prilike postavljati i tražiti odgovore na njih.
Kriza je prilika. Ne zaboravimo to. Prilika za loše ali i za dobro. No prije svega prilika da jedni s drugima, zajedno izrazgovaramo što mislimo pod loše a što pod dobro. Mala Korona kao facilitator dijaloga među ljudima. Zašto ne?
Goran Božičević
Foto: Edwin Hooper