Sve teče, sve se mijenja, ništa na svijetu nije nepomično i stalno. Sjećamo se konstanti iz gradiva fizike, njenih formula: opća gravitacijska, Planckova , Boltzmannova, ima ih dosta. Kada računamo jednadžbe, konstante su tu da nam račun ispadne točan, one su ‘dobre’, od njih ne boli glava jer su uvijek iste. Jesu li? Zapitao sam se to nakon jednog teksta za vrijeme studija fizike, koji propituje koliko su konstante nepromjenjive. Takvi su fizičari, takva je znanost, propituje se sve, pa čak i ono poznato, koje nam je oslonac. Ili nije ‘čak’ , možda je primjerenije reći ‘uključujući’. Poznate stvari nisu isključene iz preispitivanja. Uostalom što točno znači ‘poznato’ u znanstvenom pristupu?
Panta Rei, izraz porijeklom od starih Grka, točnije Helena, pripisuje se Heraklitovom svjetonazoru, sve se mijenja. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, rekao je pjesnički Petar Preradović.
U kontekstu pandemije, ta mijena i njena stalnost je možda i glavno obilježje, bar ako govorimo o ljudskom poimanju, pristupu virusu i bolesti koju izaziva. Ponajviše u načinima organizacije društva u doba pandemije. Lakše je upravljati krizom nego upravljati u krizi, pročitao sam u jednoj analizi mjera.
Uspoređujemo mjere u raznim državama, tko je u pravu, tko nije, dok čitam imam dojam da su svi jako uvjereni da znaju što je primjereno a što nije. Biti će prije da je riječ da nam je dosta nesigurnosti, iščekivanja, promjena. E, ovo je bitno : Dosta nam je promjena, jedva čekamo povratak na staro, kada ćemo konačno moći popiti kavu normalno u kafiću, kada ćemo moći normalno putovati, normalno prošetati korzom.
Normalno i promjena, valjda promjena iz normalnog u nešto što nije normalno. Pitanje je pravo što jest normalno i za koga?
Govorimo li o uobičajenom? O poželjnom, o smirujućem, o nečemu bez iznenađenja ? Primjećujemo li kako je ‘normalno’ moćna a vrlo nejasna riječ. Pojam koji je poput ogledala, svakome označava nešto drugačije. Za istraživače, znanstvenike, policijske inspektore, vatrogasce, iznenađenja su normalna, svaka situacija ima nešto novo, drugačije, nepredvidljivo.
Normala nije sama po sebi ni dobra ni poželjna. Normala nam samo kaže da neko ponašanje, stav, pojavu, stvar možemo naći kod većine ljudi u neko vrijeme na određenom mjestu. U Parizu je normalno slikati se pred Eiffelovim tornjem, no to nije bilo normalno niti prije tornja, niti prije izuma kamere.
Virus nije glup ali nije ni pametan, no njegov utjecaj na naše živote otkriva kakvi smo. Malo je normalnoga ovih dana i to nas čini nervoznima. U toku je promjena, bojimo je se, svatko iz nekog drugog razloga. Usmjeravamo se, putem medija, kako bi se bojali iz istih razloga, polako nam se podmeću potencijalni krivci, opadanjem izravne prijetnje od virusa prodiru stare mržnje, interesi, pohlepe, stara i nažalost normalna ponašanja, zagađivanje okoliša, nebriga za drugoga, fokus na posao a ne na sebe, djecu, obitelj. Razočaravamo se istovremeno jer nam se pandemijski idoli pokazuju kao obični ljudi, stranački između ostalog.
Zanimljivo je da u cijeloj toj izvanrednoj situaciji gdje se desilo nezamislivo, da se planeta stišala, usporila, u domove zatvorila, mi i dalje ne vidimo promjenu. Ne vidimo da sve teče. Niječemo da je promjena nužna i da će nas samo ona spasiti. Ako ju i vidimo, okrećemo glavu, hoćemo nazad, na staro, na normalno – hoćemo da Stožer ne bude HDZ-ov, da ‘normalno’ ostane nadstranački. Halo, primjenjujemo pojam ‘normalno’ na nešto što nije pred dva mjeseca postojalo.
Normala je tu, svuda oko nas, mi smo dio normale i kada izađemo iz nje, hoćemo se što prije u nju vratiti. Neka Heraklit priča što hoće, no promjene dok se nas pita neće biti.
Amen.
Goran Božičević
Foto: Dhaya Eddine Bentaleb