Od ovih dana možemo i smijemo niz stvari koje su nam proteklih tjedana bile uskraćene.
Znamo li što sa slobodom, s pravima, s mogućnostima? Nije to pitanje bez veze. Ništa od toga nije potrošna roba, osnove su to kulture zajedničkog življenja.
Možemo frizeru nije jednosmjerna tvrdnja, ona je mogućnost, ne govori samo o našem odlasku negdje i usluzi koju ćemo tamo dobiti. Ona se temelji na prisustvu naše frizerke, ljudskog bića, željnog rada no željnoga i da se ne razboli. Otvaranje niza usluga nije poput otvaranja ormarića garderobe na bazenu, dali su nam ključ pa sada možemo po svoje stvari. Tamo su ljudi, kao i u samoposlugama, blagajnice i drugi radnici, nama je omogućena interakcija, susret s ljudima kako bismo mogli nešto zajedno napraviti, susret s ljudima koje ne poznamo ili ih znamo samo iz viđenja.
Oduzeta nam je ta šansa za ljudske susrete, sada nam se polako vraća., što ćemo s njom? Pravo mirovno pitanje iako je ono osnovno, ljudsko – kako se odnosimo jedni prema drugima?
Poput ulaska u bazen, obavezno je tuširanje prije ulaska, koliko se nas šverca pri ulasku? Koliko se nas istušira zato jer tako propis nalaže a ne zato jer je u redu ući čist u javni bazen? Tuširamo li se ako nam se žuri, ili smo se to jutro istuširali, ili nas nitko ne gleda?
Kako živimo ovu pandemiju a kako i svoj život? Što su nam ljudi oko nas ? Objekti, subjekti, ispod ili iznad nas ili shvaćamo da smo svi jednaki u pravima, iako ne i u ostvarivanju njihovom.
Ima razlike kako ulazimo u ovu novu fazu, možemo se odmah vratiti na staro, eventualno s maskom u džepu, ili pošalicom kako nas ovo sve jako gnjavi.
Možemo i vidjeti, prvo osobu, moguće druagčije nego prije. Poštovanje iskazati kroz distancu, nije li distanca vrlo često baš to – poštovanje. Kako? Pa recimo ima razlike gužvamo li se na ulasku u autobus, tramvaj, kako bismo svakako ušli, ili ulazimo jedan po jedan, po redu čekanja. Složena su to pitanja, nije sve niti do nas. Znamo li da će slijedeći bus na našoj liniji doći uskoro, lakše je pričekati. No što ako je riječ o pola sata? Guranje ili čekanje?
Dileme su to iz pred pandemijskog doba. Virus je još tu, oko nas, točnije upozorenje da se moramo promjeniti. Prekidanje lanaca moguće zaraze, humana je i solidarna poruka, prije svega. Paziti ću jako da te ne zarazim. Važno mi je poduzeti sve što mogu da spriječim mogući prijenos zaraze. Nije lako ali nam ide. Pogotovo ako povežemo s poštovanjem, sebe i drugoga.
To jesu osnove svakoga mirovnog pristupa, koji jeste samo malo čudnije ime za dobar odgoj, Nije riječ o pristojnosti, kod nje prije svega pazimo na drugoga, ponašamo se uljudno kako bi kroz poštivanje društvenih normi, poštivali drugoga. Sada govorim o poštivanju i sebe i drugoga. Norme su tu samo kao putokazi kako, no suština je poštovati sebe i druge, nastaviti štititi sebe i druge od zaraze.
Nije sve tako jednostavno, imamo potrebu za bliskim druženjem, sportom, rekreacijom, plesom, gužvama. To ćemo se tek morati učiti, nitko ne kaže da će biti lako.
Uspijemo li ne zaboraviti da je osnova svega poštivanje sebe i drugih a ne strah od policije ili nužnost ponašanja po propisanim uputama, moglo bi biti višestruko korisno.
Goran Božičević