Danas se navršavaju tri godine od preranog odlaska Ante Perkovića. Sigurna sam da osim porodici i bliskim prijateljima nedostaje i svima onima koji su ga na bilo koji način poznavali, sarađivali s njim ili posredno pratili njegove stvaralačke tragove koje je ostavljao u raznim sferama od novinarstva i rock kritike, preko publicistike, do muzike i primenjenog audio i scenskog izražaja. Budući da smatram kako je obaveza svih nas da čuvamo sećanje na njegov lik i delo, odlučila sam da snimak intervjua koji sam uradila s njim za potrebe dokumentarne TV serije „Borderland Soundtrack“ nekoliko meseci pre njegove smrti ustupim Radio Rojcu da ga emituje i postavi na sajt, kao i da napišem nekoliko uvodnih rečenica kojima ću objasniti sponu između Ante i mene i ovog medijskog sadržaja.
Iako su nam se putevi ukrštali i drugim prigodama najupečatljivije mesto sećanja na Antu ipak mi je ostao festival dokumentarnog rok filma „DORF“ na kojem nas je od 2007. iz godine u godinu okupljao u Vinkovcima naš zajednički prijatelj Toni Šarić. Na tom malom, ali veoma važnom godišnjem samitu frikova raznih fela iz redova pregaženog rok plemena sa prostora bivše Jugoslavije, kako se kaže, „na prvu loptu“ smo se međusobno prepoznavali ne samo po generacijskom soundtracku, čije vizualne i zvučne zapise smo gledali i slušali na velikom platnu, nego i po gorkom osećaju bespomoćnosti pred brojnim pošastima koje su poharale našu zbilju u proteklim decenijama. No nismo im se predavali u tim danima, dapače, požrtvovano smo se, kako i dolikuje udruženim snagama predavali brojnim radostima: pohodili sjajne koncerte, izložbe plakata i fotografija, promocije knjiga, a potom guštali slasne slavonske specijalitete i dobra vina viseći do jutarnjih sati na nekom od šankova bistreći razne teme od muzike, preko filmova i knjiga do politike. Razumevajući se jako dobro i bez pomoći prevodilaca, i svesno i nesvesno smo dokazivali da takozvana „sedma republika“, kako je Ante u svojoj istoimenoj knjizi označio duhovnu pop kulturnu sferu bivše Jugoslavije, itekako daje znake života i da njeno vezivno tkivo–pripadnost jednom posebnom kulturnom obrascu i dalje pulsira uprkos porazu na širem planu, čvrsto držeći na okupu njene i stare i nove žitelje odlučne da ne odustaju od osvajanja prostora slobode.
Svi ti naši višegodišnji dragoceni susreti na margini i potreba da se Antina teza o „sedmoj republici“ pretoči u video – priču koja bi bila ispričana brojnim glasovima različitih generacija muzičara i „pametnih knjiških ljudi“ ponukala me je da krenem u snimanje serije „Borderland Soundtrack“. Jedan od prvih sagovornika naravno bio je Ante. I ništa tog 29. septembara 2016. godine nije nagoveštavalo da je to naš poslednji susret. Dočekao me je nasmejan u svom omiljenom zagrebačkom kutku – klubu Booksa. Odgovarao je na pitanja strpljivo, duboko i oštroumno. Posle razgovora otišli smo na piće, a na rastanku mi je poželeo sreću u sklapanju serije i rekao da jedva čeka da je pogleda.
Nažalost, nije je dočekao. Preminuo je 5. marta 2017. godine dok je serija još bila u procesu montaže. Godinu dana kasnije, tačno na taj datum, počelo je njeno televizijsko emitovanja na Radio – televiziji Srbije, a delovi su javno prikazani u njegovom rodnom Zadru na „KvartArt“ festivalu, potom na njemu dva verovatno intimno najdraža domaća festivala „Art&Musicu“ u Puli i „Dorfu“ u Vinkovcima i Primoštenu, kao i na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu gde je svojevremeno Ante studirao te na Drugom Forumu za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice „Korčula after party“ . Razgovarali smo o seriji u protekle dve godine i na „Dok`n’Ritam“ festivalu i u Krokodilovom centru za savremenu književnost u Beogradu.
Hrvatski „Rockmark“ objavio je 2018. godine drugo izdanje „Sedme republike“ dopunjeno tekstovima prijatelja i kolega Dubravka Ivaniša, Darka Rundeka, Aleksandra Dragaša, Dragana Kremera, Petra Janjatovića. Knjigu je iste godine objavila i slovenačka izdavačka kuća „Zenit“ Žige Valetiča. Prema informaciji njegove supruge Sunčice, postoje neki načelni pregovori i s makedonskim izdavačem. Potpisao je Ante i druga vredna dela, ali je ovo ostalo gotovo prećutano u šturim medijskim objavama povodom njegove smrti. Utoliko je želja svih nas koji smo ga poznavali bila da ne dozvolimo njen zaborav i prećutkivanje i da nastavimo da branimo Antinu tezu.
„Sedma republika“ nije samo lokalna priča. Ona se vezuje za mnogo širu zajednicu nego što je bila Jugoslavija i temelji se na duhu zajedništva koji se, pre svega, bazira, kako Darko Rundek u seriji „Borderland Soundtrack“ precizira, „na nekoj realnoj slobodi koliko je možemo imati i nekoj vrsti ne potpadanja pod autoritete“. Ona je neka vrsta „ljubavi prema životu“ u kojoj su ne samo ljudi nego „i biljke i životinje i svemir“. „Živela sedma republika!“
Na linku ispod poslušajte razgovor i neke od Antinih pesama.
Krenućemo ovaj razgovor od teze koju si postavio u knjizi „Sedma republika“. Da li, evo pet godina nakon njenog objavljivanja, kad zažmuriš, „sedmu republiku“ još uvek vidiš u istim konturama?
Vidim, da, možda i više nego prije. Kad je pisana knjiga meni se činilo, u tom trenutku, da je to malo nategnuto, odnosno da je to neka teza koja nije sad genijalna i posebna, ali koja je ispucana čisto da bi se vidjelo da li ima korijene ili je to nešto što je, eto, značilo meni i nekim ljudima iz moje generacije. Kad sam krenuo razgovarati i predstavljati knjigu po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, shvatio sam da ima dosta ljudi raznih generacija koji je zapravo prihvaćaju, tu ideju–da je u toj bivšoj državi postojalo nešto što je vrijedno, što se mimo svih elita stvorilo i što je preživjelo – i da dolaze na neku vrstu terapijskih razgovora,gdje svatko priča svoju priču i svatko se na neki način iznova čudi tom velikom prasku koji je uništio sve što je izgledalo čvrsto i normalno u tom odrastanju ili u tim slikama iz prošlosti. Mislim da je danas, kad smo opet doživjeli neki rivajvl ovih političkih antagonizama, možda jasnije to čak nego prije. Udaljavamo se polako od tih devedesetih vremenski i te slike postaju nekako sve nadrealnije. S druge strane, dobijamo stalno neke nove osnove za sukobe, a čini mi se da ovo o čemu sam ja pisao – ta neka duhovna nit koja veže ljude koji se međusobno razumiju bez obzira kako zvali jezike kojima govore je neprekinuta i, zapravo, na neki način ostaje ista. To mi se čini da je u svemu ovome jedna lijepa poruka i utjeha.
Kada je knjiga objavljena, teza, međutim, nije naišla na potpuno odobravanje. Sećam se da ti se Aleksandar Dragaš u intervjuu koji je sa tobom radio za „Jutarnji list“, suprotstavio stavom da ‘sedma republika’ možda i postoji, ali da ju je „žestoko pregazila ‘deveta ofanziva’ narodnjaka, estradnjaka i regionalnog Big Brothera“.
Da, pa što se tiče kriminalaca Jugoslavija nikad nije prestajala postojati i ona je u najžešćim ratnim danima fantastično funkcionirala jer su se ljudi enormno bogatili. Glavni ratni hrvatski hit „Tek je 12 sati“ je bio ogromni hit u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Dakle kako? Te 1993. Godine imamo ratnu zonu i rovove, ali muzika je, ipak, nešto što prolazi čak i takve prepreke. Ali, ono što je on rekao (Aleksandar Dragaša, prim.aut.) i što je zanimljiva teza bila, ne znam koliko je izašla u tom tekstu, da je to možda neki osjećaj fantomske boli koji je mogao osjetiti neki stanovnik Zagreba 25. godine prošlog stoljeća nakon što je došlo do razdruženja s Bečom i Austro-Ugarskom i da će to za 10–5 godina potpuno nestati. Meni se čini da je ovo, ipak, kompleksnija stvar. Iako uvažavam taj argument i nije mi nemoguće, s obzirom na to da živimo u potpuno globaliziranom svijetu, i da je nekom tko danas odrasta u Beogradu, Novom Sadu, Splitu ili u Nišu na neki način možda i pase smatrati sebe dijelom neke šire kulture, pa i ove osnovne, neke nacionalne. Mislim da to postaje vrlo ograničavajuće za mlade ljude. Ali, ono što je definitivno jasno i što se vidi iz povijesti jeste da je cijeli ovaj prostor kultura približila i neko zajedničko iskustvo, zajedničke pjesme ili zajednički junaci u narodnim pjesmama i čini mi se da je onog trena kad je na to sjela politika, ekonomija, raznorazni interesi stvar postala loša i postala je sve lošija dok se nije raspala tako kako se raspala.
U tom krvavom i traumatičnom raspadu bivše nam zajedničke domovine brojne generacije su preko noći izgubile tlo pod nogama, a naša, rođenih početkom sedemadesetih, i još nekoliko pre nas, koje su te zajedničke kulturne vrednosti formirale, bile su, čini mi se, najviše pogođene. Jedno od poglavlja u knjizi i započinješ sad već antologijskom rečenicom „Pripadam generaciji koja više ne postoji“.
Da, to je rečenica iz filma „Geto“ koju pokojni Čavke izgovara u tom iznimno potresnom filmu, pogotovo kad ga gledaš danas. Ne znam tko je tu točno autor, da li je to napisao Mladen Matičević, redatelj filma ili je Čavke, koji je to fantastično interpretirao, imao nešto u tome, ali mislim da su te rečenice zapravo možda najtočniji pokazatelj onoga što se izgubilo u tom periodu. Govorimo o Beogradu 1995/96. godine koji je samo šest-sedam godina ranije bio potpuno drugačiji grad. Jednako se to moglo snimati i u Zagrebu s minimalno drugačijim predznakom. To neko propadanje gradskog tkiva, propadanje nekog osjećaja da si dio svijeta, da si netko tko je jednako vrijedan onome tko odrasta u Londonu, New Yorku, Parizu, bilo gdje ili barem jednako dobar, ako ne jednako vrijedan, nestalo je preko noći i to je ono što je iznenadilo više generacija. Gotovo je nevjerojatno, jedna stvar koja me najviše fascinira i dan danas kako je to moguće, kako se to moglo dogoditi? Ali se dogodilo. Meni bi bilo lakše da sam rođen 90. godine pa da uopće nemam to iskustvo. Jer ovaj trenutak kad ti s 18 godina dolaziš, evo konkretno u Zagreb, sa mišlju da je to onaj grad gdje nastupaju Ramonesi, Iggy Pop, sjedaš u autobus s tim u glavi, a iskrcavaš se na autobusnom kolodvoru u gradu koji je zamračen, gdje ništa ne radi, gdje vidiš samo uniforme, ne znaš da li će uopće biti fakulteta ili ćemo svi ići na front. To je, ono, dosta šokantni skok. Sad mi se čini kao da svi imaju sličan narativ. Da je svagdje postojao neki san, bez obzira o čemu on bio, koji je u nekom trenutku prekinut, nedosanjan i na kraju potpuno pervertiran u nešto… Ispada da se nitko nije borio, u bilo kom smislu te riječi, za ono što se danas događa. To je ono što je najperverznija stvar vezana uz tu našu nedavnu povijest.
Mnogima je to ostalo neshvatljivo kako se taj pop kulturni revolt cele jedne društvene skupine, i to baš one najobrazovanije, najprogresivnije, najbliže svetu krajem osamdesetih na kraju utopio u konformizam? Jasno je da to istorijsko klupko koje se odmotavalo i srljalo u ambis niko nije mogao zaustaviti, a pogotovo ne manjina kojoj je pripadalo, hajmo reći, to rock `n` roll pleme. Ali se ipak nije očekivalo utapanje bunta osamdesetih u baš takav konformizam.
Devedesete su, mislim da se to dogodilo globalno, a pogotovo kod nas, dokinule tu iluziju da rock n roll nešto mijenja i da nešto može. Tu se jasno vidjelo da ne može. I koliko god bile lijepe i velike na nekom osobnom planu geste ljudi koji su nešto napravili, to sam i napisao u knjizi, da je najveći rock `n` roll u Hrvatskoj bila naslovnica Ferala sa Tuđmanom i Miloševićem u zagrljaju. Tako smo mi taj duh shvaćali, dakle duh nekakvog otpora kao ono neko loše odgojeno dijete, tak’ se to u nas malograđanski govori, koje će, ono, kad uđe u prostoriju, prvo vidjeti zašto je ova teta debela i pitati sve: „Što je ova teta debela?“ „Jooj bože moj, nije debela nego je baš pojela brdo kolača“. Dakle, tako smo mi shvaćali da bi ta muzika trebala funkcionirati, kao taj neki društveni sklop. Isto kao što kršćani shvaćaju crkvu i kršćanstvo kao užasno lijepu i divnu pojavu koja je eto slučajno u zadnje tri tisuće godina napravila puno više štete nego sotonizam, vjerojatno, ne znam, jebiga, kad bi se ono mjerilo. Tak’, da, ono, stvari se jednostavno izvrnu. Ono što je Damir Avdić u nekim intervjuima dobro govorio jeste da je jedan od problema toga svega što se dogodilo rock`n`roll plemenu taj elitizam i zatvaranje. „Mi smo bolji od drugih, mi smo bolji od ovih seljaka što sviraju po kafanama, mi smo bolji od ovih glupih estradnjaka“. I tada je prestala komunikacija. Onda je na tom svetom brdu gdje žive Janis Joplin, Jimi Hendrix i Jim Morrison to jednostavno prestalo. Ispod je oblak i ti ne vidiš ništa što se dole događa. A dole se događa da neki ljudi sviraju u kavanama osam sati, cijelu noć i da postaju stvarniji od tebe, jer se ti baviš, ne znam, ono, recimo Indijancima u Brčkom. Dakle, to je ogroman problem. U tom trenutku dok su rokeri dizali nos na tehno i na sve što nije bilo pravovjerno, svijet se promijenio. Techno je puno subverzivnija muzika bila u devedesetim godinama od bilo čega što si u kožnjaku i sa Fenderom mogao reći. Baš zato što ništa nije govorila. To je bio,ono, trenutak koji svi mi, na čelu sa mnom, prvi sam bio užasni mrzitelj techna, nismo prepoznali. S glupavim argumentima koji su i nama naši starci govorili: „To nije glazba to je buka!“ Dakle, nismo to skužili.
Činjenica je da su početkom devedesetih godina brojni rokeri utihnuli ili su obukli nacionalne dresove, ali ne možemo zanemariti to da su neki retki glasovi poput KUD Idijota ili Milana Mladenovića, ipak ostali da svetle u mraku.
Da, to su bila neka kao mala svijetla u nekom mraku, ali meni se danas čini da sve skupa, moja generacija i još neke generacije veličaju nešto što nikad nije bilo veliko, što je uvijek bilo sitno i beznačajno. Koliko god nama značilo, dakle, otprilike kao kad se ljudi koji se bave, ne znam, kukičanjem, nađu i pričaju o velikom problemu koji je kukičanje doživjelo kad je došla električna šivaća mašina. Zapravo koga briga u velikoj slici, mi smo možda zagrizli neki bonbon koji nam je svima život učinio da ga vidimo drugačije, a zapravo se paralelno događalo nešto što je bilo puno opsežnije i puno važnije i potpuno nas je pregazilo. I onda u nekom trenutku, ono dok tražiš oslonac, eto pojave se neka mala svjetla po putu pa ti se čini da možeš nastaviti neki taj svoj razvojni put. Lijepo je to pratiti iz neke perspektive kako je bilo moguće i po koju cijenu postaviti se ljudski u toj situaciji. Makar je i ljudski ako gledaš da si muzičar i da imaš obitelj ili da cijeli bend ovisi o tome da ti možda trebaš svirati, jer imaš petoro ljudi u bendu, pa, eto, ljudski je reći O.K. svirat ću za neku političku stranku jer jedinio tako mogu svirati. Pomalo je elitistički i glupo nekom iz ove perspektive popovati da nije trebao, ne znam, pojavljivati se na TV koju je kontrolirala ova ili ona politička opcija ili da nije trebao svirati za ovu ili onu stranku koja mu je to platila. Ali, ovi neki umjetnički, potpuno suludi istupi, iz perspektive praktičnog poput Rambovog ili onog Mladenovićevog na dodjeli nagrade u Sava centru ili ne znam KUD Idijoti i taj njihov beskompromisni stav koji su imali tijekom devedesetih, to je neki lijepi svjetionik, samo ne znam za koga iskreno. To je svjetionik nama koji gledamo preko ramena. Ja se nadam, ali ne vidim nekog klinca koji s 15 godina s Tustinim posterom na zidu svira muziku i želi biti baš takav. Možda sam pesimista, ne znam.
Pa dobro, ali koliko god njihov angažman nije imao nekog šireg odjeka, nama koji smo bili deo te priče u tom trenutku je bilo jako važno da postoje neki KUD Idijoti koji urlaju „jebem ti rat, da ti jebem rat“ ili jedan Milan Mladenović koji je dizao svoj glas protiv tog bezumlja devedesetih u Srbiji. Da li si mišljenja da je i zbog tog antinacionalističkog i antiratnog stava njihova popularnost još više narasla?
Sigurno, da. Rat je KUD Idijotima, ne mogu reći pomogao, ali tu se honorirao taj čvrsti beskompromisni stav i ta muzika je strašno narasla. EKV to nažalost nije dočekao da vidi, ali bi to apsolutno eksplodiralo da je bilo moguće doživjeti. I svi povratnički koncerti su bili izrazito emotivniji i rasprodaniji od ovih kasnijih, jer je to ipak bio čin – vratila nam se muzika, vratilo nam se nešto što nas je oblikovalo.
Zanemaruje se u javnom diskursu činjenica da su rok muzičari, prvo oni iz osamdesetih a potom i ovi mlađi, prvi krenuli u obnavljanje kulturne saradanje. Slovenija se tu pojavljuje kao bitan faktor ponovnog zbližavanja.
Da, Slovenija je bila to mjesto susreta već od 1992. godine praktički. U Zagrebu je postojala jedna mala grupa ljudi, koja je išli na sve te koncerte. Bilo je nekih stotinjak ljudi, svi smo se dosta dobro međusobno poznavali jer bismo se sretali u vlakovima. Često se u to predinternetsko doba znalo dogoditi da koncert bude najavljen, ali se ne dogodi, pa bi mi svejedno išli i saznali bismo tek tamo da nema koncerta. To je bio neki put, uz svu tu propagandu, mlad si, imaš 20 godina, jednostavno ti je trebao neki dodir s nečim što ti je bilo važno i što te je dovelo do točke u kojoj jesi i što je bilo prekinuto ili označeno neprijateljskim ili krivim… Ta situacija se morala nekako intimno razriješiti. Svatko od nas na svoj način. Naravno, to sad ispada da nije bio neki problem. Ali ono što je bitno istaknuti, to nije bio politički čin! To je samo bila potreba da se vidi nešto što ti je bilo važno i drago i što je iznad politike.
U tom trenutku već stasavaju i neke mlađe snage koje su prirodno nastavile put koji su utabale starije generacije. U knjizi objašnjavaš kako se diskontinuitet na muzičkoj sceni nije dogodio jer muzika i politika nisu kompatibilne, odnosno da imaju različite kodove i različitu logiku razvoja.
Da, muzika je nešto što je zapravo dugoročno puno izdržljivije i trajnije od politike i od ratova, to nam povijest jako lijepo pokazuje. Nitko se neće sjetiti, na primjer, mecena velikih kompozitora i ljudi pred kojima su ovi vjerojatno puzali da bi se uopće mogli baviti muzikom, a oni su ostali. Muzika će ostati i kad se prestane znati da je nešto napisao Bach ili Mozart jer je to jednostavno duhovna supstanca, nematerijalna, nevidljiva. Upravo te stvari najviše stradavaju kad ovo vidljivo, materijalno, primarno ljudsko krene divljati. Ali, mislim da ta kopča uvijek traje i da će trajati. Ono što je ona ovom prostoru veliki kapital, a sustavno se ignorira, jeste taj zajednički jezik i mislim da na toj kopči puno toga funkcionira, puno toga raste. I vidljivo je, bez obzira kako mi to gledali, da li nam je to super ili ne, da već sad postoje bendovi koji su samonikli, a na cijelom prostoru bivše Jugoslavije su velike zvijezde i ne može se uprijeti prstom i reći, aha to je ovaj menadžer ili ova diskografska kuća. Ali postoje ljudi koji sviraju cijelim tim prostorom i koji su svugdje omiljeni i nebitno je što neki kritičar misli da li je ta muzika loša ili dobra. Taj fenomen se nije izgubio.
U knjizi praviš zanimljiv odmak od tog nekritičkog žala za prošlošću i upozoravaš daje mitologizacijanovog talasa i muzike osamdestih godina, zapravo kontraproduktivna. Talas jugonostalgije koji se jeste, pre svega, javio kroz muziku, a potom je metastazirao i na ostale sfere, s jedne strane se danas posmatra uglavnom kao komercijalizovan i banalizovan fenomen, ali sa druge strane na njega se gleda kao i na strategiju otpora nacionalizmu, kao i konceptu neoliberalnog kapitalizma i generalnoj neuređenosti društava na Balkanu danas.
Da, s te strane je zdrava. To je termin koji se u Hrvatskoj užasno rano počeo koristiti. Još 1992/93. godine je već krenula ta etiketa, da, kao, evo ih jugonostalgičari. Sjećam se kad smo radili jedan studentski časopis („ Puls“ prim. aut.), da je to bila jedna od etiketa jer smo eto poželjeli pisati o muzici koja se tada događala s druge strane granice, dakle u Srbiji. Nostalgija nije nužno produktivna, ali ovo što kažeš, nostalgija kao otpor nacionalizmu je zdrava, kao otpor nekom narativu koji je u osnovi idiotski – ono, prije mene potop, dakle ništa nije postojalo. Iako je taj narativ u hrvatskom slučaju protuustavan, jer je cijeli Ustav RH tako posložen da je jasno da bez ZAVNOH – a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, prim. aut) i bez Socijalističke Republike Hrvatske, i na koncu bez onog Jugoslavenskog Ustava iz 1974. godine ne bi bilo moguće napisati Ustav kojim Hrvatska postaje nezavisna, slobodna, država, što se već govorilo. Sad sve to zvuči…ne znam čim kažeš sve te nevjerojatno važne riječi „nezavisan“, „slobodan“, onda to ide s duplim navodnicima. Ali, to je bilo suprotstavljeno tim kao jugonostalgičarama. I onda, to je prvo bila politička kvalifikacija, onda je u dvijetisućitim to postalo, opravdano rekao bih, seksi. Ali onda se, naravno, kao i sve što se tu događa, ali iz najprimitivnijih komercijalnih poriva, naravno, pretjeralo u tome i onda su na red za rivajvl došli oni koje stvarno ne bih htio više vidjeti. Ali, eto vratili su se i oni. I mene je u tom trenutku, a to je negdje malo prije i u vrijeme pisanja „Sedme republike“ to živciralo upravo zbog toga što je bacalo u stranu tu neku novu scenu koja se u međuvremenu kroz devedesete i početkom dvijetisućitih godina počela spajati na tim nekim prirodnim osnovama zajedničkog jezika i zajedničkih problema, koji su zapravo više manje isti u svim republikama bivše Jugoslavije. Ali, realno tu nova scena nikad neće imati šansu. Mislim da bismo se mi svi morali pomiriti s tim da ta zemlja koliko god nevjerojatna bila i možemo je gledati kao jedan bizarni eksperiment koji je jedno vrijeme uspijevao, ali to će uvijek ostati ili za dugo vrijeme će ostati, neki politički sklop koji je najbolje funkcionirao na ovim prostorima. Ovdje je to potpuno jasno u situaciji dok vas ono hiću, ne znam, neki činovnici iz Bruxellesa ili odakle god. Kao neko prisjećanje na nekog tipa koji je pušio kubansku cigaru i dvije godine putovao svijetom, odnosno oko Afrike, sa svojim brodom i stvarao neku političku alijansu između Istoka i Zapada, čekaj, jebote, kako? Jel’ mi možemo zamisliti Aleksandra Vučića, Kolindu Grabar Kitarović ili bilo koga od ovih, da sjednu u gliser i da odu bilo gdje, ne možeš ih zamisliti ni da odu na Maltu i da tamo išta smisleno kažu osim da se rukuju i da dobiju direktive. Mislim, ja ne znam što je to bilo. Možda je stvarno bilo, kao što je pokojni Tom Gotovac govorio, holivudski scenarij gdje su ovi doveli Tita kao glumca koji je onda neki scenarij izvodio. To već zaista počinje da liči na to sa svim štafetama i nevjerojatnim stvarima. I nema šanse da se neki mali bend, odakle god se pojavi, postavi naspram Bijelog dugmeta i EKV-a, jebiga neće ići i toga moramo biti svjesni. Ali, ono, mali bend je velika stvar danas.
A jedan od tih malih bendova čija priča ti je u knjizi i poslužila kao ilustracija teze jeste Goribor. Zanimljiva mi je ta anegdota kako ste ga uopšte otkrili, pa nam je, molim te, ispričaj.
Da, eto priča o Goriboru je priča o povezivanju na osnovama koje su neshvatljive bilo čemu komercijalnom. Dakle, 2006. na prvom obnovljenom „Art&Music“ festivalu u Puli, sjedimo u sobi, u žiriranju nas sedam-osam glazbenih novinara iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Zdenko Franjić, po svom običaju, šalje ogromnu kuvertu s jedno 15 diskova, neki od njih čak nisu ni označeni, nema nikakvih informacija ni o čemu, nego je on poslao, a možda ga je čak Brada, organizator „Art&Music“ festivala nazvao i rekao: „Hajde, Zdenko, pošalji“, jer on kontinuirano kroz sav rat na svoj način objavljuje bendove iz cijelog svijeta. I onda mi te diskove preslušavamo, tu ima stvarno svega i svačega, ali u nekom trenutku zasvira pjesma Goribora. I mi svi, ono kao psi na ultrazvuk, opa, čujemo ekavicu i odmah svi se okrenemo prema Ambroziću kao O.K. Dragan Ambrozić, Beograd: „Kolega, molim vas“. I on kaže: „Nemam pojma, nikad čuo“. I onda se ispostavi da oni nisu znali da ih je Zdenko prijavio, da su došli u Pulu, eto, jer bi se inače raspali, ali im se bilo glupo raspast jer mogu svirati u Puli, nisu nikad bili tu. Dakle, iz neke potpuno nadrealne scene i situacije dogodi se da Goribor, iako ne pobijedi na festivalu, jer je za jedan bod bend One Piece Puzzle bio bolji, odnosno imao je bolje ocjene, dobije ugovor od Dancing Beara, dakle hrvatske izdavačke kuće, snimi album u Puli s Edijem Cukerićem kao producentom. Zarola se neka priča, užasno mračna, užasno intimna muzika, ali jako proživljena i jako stvarna koja se kapilarno proširi kroz cijelu bivšu Jugoslaviju i sve koji razumiju taj jezik, i Goribor vrlo skoro, godinu ili dvije poslije je bend koji puni klubove do tisuću ljudi u velikim gradovima bivše Jugoslavije. To je fantastična priča.
Da, neki su osvrćući se na izlišnost bilo kakvih, a naročito etničkih identitetskih odrednica u slučaju frontmena Gorbora, Aleksandra Stojkvića ST-a, koji nije samo izdao album nego danas i živi u Puli, čak pravili analogiju sa piscem Ivom Andrićem. Dragaš zapravo u jednom svom tekstu kaže da Andrić „s obzirom na mjesto rođenja, gradove u kojima je živio, teme njegovih djela, jezik i pismo na kojima je pisao – ne može imati nijedan od etničkih identitea (srpski, hrvatski, bosanski)“ i da je u tom smislu sasvim opravdano se zapitati i „tko zna hoće li se jednoga dana voditi neka slična polemika oko identiteta ST-a i njegove grupe ’Goribor’“
Zanimljiva ta teza na primjeru Goribora. Možemo njih uzeti, ali možemo uzeti bilo koji veliki jugoslovenski bend koji pokazuje koju korist ove sitne kulture mogu imati kad dođe do nekog presjeka, kada, ne znam, čovjek iz Niša dođe u Pulu snimati album, dakle to je sigurno drugi mentalitet, isto kao što je Pula – Zagreb drugi mentalitet, i što se dogodi kad se spoje neke stvari koje su u Jugoslaviji u to doba događale prirodno – da je neko poput Milana Mladenovića, dijete vojnog lica rođen u Zagrebu, odrastalo u Sarajevu, i već u tinejdžerskim godinama doseljeno u Beograd. Toga je nestalo i to je velika šteta. Ali, mislim da su to ti neki takozvani jugoslavenski fenomeni, ja se nadam da ćemo naći bolju riječ jer je ova fakat problematična na puno razina, ponajviše zbog politike, ali to je neka ekstra kvaliteta koja se dobije kad se izmjestiš iz svog malog dvorišta i odeš u neko jednako malo dvorište ali malo dalje, otvoreno prema talijanskoj kulturi. Pula je isto bila vojni grad sa svojom nevjerojatno bogatom poviješću i sa svojim ljudima koji imaju stvarno specifičan mentalitet, koji se, recimo, fantastično uspio uklopiti s onim što je ST nosio sa sobom. Činjenica da je EKV, kao zaista tipičan beogradski bend, neke od svojih ključnih ploča snimio u Zagrebu ili da su zapravo scene ta dva grada živjele jedna od druge, na neki način, to su stvari koje smo na trenutak izgubili i čini mi se opet dobili tu negdje u drugoj polovici početka 21. stoljeća, tih nultih godina. Bend poput Repetitora ne može se pojaviti u Zagrebu jer je mentalitet drugačiji i zato onog trenutka kad ga prepozna Zagreb, prepozna ga puno jače. Ono što sam napisao u knjizi, što je možda smjela teza, ali to bi funkcioniralo i da nikad nije bilo Jugoslavije. Čini mi se da je čak ta državna zajednica pokvarila priču, jer su i prije nje hrvatski intelektualci, pjesnici, hajmo ih nazvati rokerima tog vremena, Tin Ujević, Matoš odlazili u Beograd, pa tamo živjeli i pisali. Beograd i uopće srpska kultura je bila toliko seksi prije Prvog svjetskog rata da su neki počeli pisati na ekavici. Ujević je pisao pjesme na ekavici, Meštrović je bio zaluđen srpskom mitologijom i postao je prvi pravi jugoslavenski umjetnik. Dakle, to bi postojalo čak i da su se te državne zajednice rasule i da nikad nije stvorena Jugoslavija, jer su to neke sile velikih gradova koje se međusobno privlače. Ako se u nekom plemenu pojavi mjesto gdje je 500 tisuća članova na jednoj hrpi, onda se stvori neka energija, neka komunikacija se otvori. Ono što je fantastično i što je meni uvijek najljepše kad izađem iz ove, sada svoje državne tvorevine trenutne, što ne moram mijenjati jezik. Što me razumiju tamo i ne moram sebe izmišljati, jer čim progovoriš novi jezik, ti si drugi čovjek, imaš drugi komunikacijski alat. Tamo mogu ostati u drugom kontekstu što je vrlo jasno i mogu koristiti svoje alate i to je meni neprocjenjivo. Doduše ja sam možda previše usmjeren na jezik.
Insistiranje na različitosti jezika koji smo nekad zvali srpsko-hrvatski i dalje svoje uporište nalazi više na političkom nego na lingvističkom polju. Jugoslavija jeste za većinu danas postala bauk, međutim sećanje na njeno kulturno nasleđe, na sve one vrednosti po kojima je bila međunarodno priznata d ržava, nije sasvim nestalo. Znatan deo naučnika istražuje to razdoblje, afragmenti individualnih sećanja provlače se kroz brojna umetnička dela, knjige, predstave, dokumentarne filmove itd.
Općenito potreba da se ta priča ispriča u bilo kojem mediju je, čini mi se, vrlo normalna i zbog onog što smo, eto, tjerani da se to zaboravi, ali i zbog toga što su to nevjerojatne priče. Mi zaboravljamo da je to zaista bila čudnovata država gdje se, recimo,prodavala tolika silna količina ploča, da je tu zaista mogla postojati neka tinejdžerska histerija poput one za Plavim orkestrom i da je u nekom kulturološkom kontekstu vremena, globalno, ta država stvarno bila posebna jer je jedina na toj lijevoj strani iza željezne zavjese imala vrlo razvijenu zapadnjačku kulturu ili neki kulturni idiom poput rock `n`rolla, a s druge strane bila, ono, suluda bizarna tvorevina gdje se, eto, voljenom vođi trčala štafeta za rođendan svake godine. To je fantastična priča! Tu ima toliko lijepih elemenata koji, što vrijeme dalje odmiče, nekako gotovo prelaze u poeziju. Teško ti je zamisliti nekog lika poput Koje koji je sa svojim bendom gdje je imao bubanj, bas i trubu došao do toga da ima hitove. Nevjerojatno! I kad je gotovo s istim konceptom došao u Englesku, par godina kasnije, onda su mu napisali da je to najgori singl koji je snimio čovjek ili životinja. Zašto? Zato što je bilo toliko radikalno. To je takav tip koji je nekim neviđenim čudom uspio prodavati jako puno ploča s tim svojim na sve načine originalnim i posebnim zvukom u tom vremenu, i imidžom i cijelom tom estetikom.To je nešto što je funkcioniralo, a što danas ne postoji, ni ovdje ni nigdje zapravo, i što stvarno sad izgleda kao neka izmaštana nedođija gdje su neke stvari lijepo funkcionirale. Ja na koncu vidim i na ovoj drugoj strani spektra stalno neku potrebu, sad hoćemo razgovarati o Udbi, o političkim ubojstvima, o represiji komunizma, o čemu god, ali uvijek razgovaramo o tih 40–50 godina. Ne možemo se dohvatiti toga da razgovaramo o nečemu što se danas događa jer je danas dosadno, nemaš gdje dobaciti. Mislim, možda ovo vrijeme bude jako uzbudljivo nekim generacijama koje dolaze.
Ono što mi nismo imali u svoje vreme a današnji klinci imaju to su ovi openair festivali poput Exit ili In Music festivala. Koliku misliš da oni imaju ulogu u tom zbližavanju mladih ljudi na Balkanu. Exit je, čini mi se, bio važna tačka susreta nakon tog otvaranja granica 2000. godine
Da, svaka prilika je bila dobra. Svi ti festivali su super funkcionirali kao neka točka susreta jer to nije bilo moguće jako dugo vremena. Ja bih volio da dođemo u neku postfestivalsku situaciju gdje je prirodno, ne znam, dignut telefon i zvati nekoga odavde u Beograd, Skoplje, Novi Sad, gdje postoji neka infrastruktura koja takve stvari potiče i gdje svi kulturni projekti imaju taj širi doseg. Jer naša kultura se užasno skuplja, to je valjda i posljedica toga da smo se skupili i kao grad ili ono to je sad moja nacija, moja kultura, ali to za kulturu nikad nije dobro. Tih par dana na festivalu uvijek izgleda bolje nego ostatak godine, jer svi se druže, surađuju, ‘ajmo probati ovo – ono, i to bi trebalo biti normalna situacija. Ali, eto, nekako nam daju barem to, evo vam par dana…
Par dana za nas, ali i to je bitno?!
Ma da, to je jako bitno, Ja sam se slučajno ove godine vozio vlakom prema Beogradu dan nakon IN Music festivala i pun vlak je bio ljudi koji su taman s festivala išli nazad i to je bilo super jer su to uglavnom dvadesetogodišnjaci s onim FlorenceandtheMachinenekim ukrasima na licu i to je bilo krasno jer im je to vjerojatno možda i prvi posjet iz Srbije u Hrvatsku. To je opet neka stvar kad vas ujedinjuje nešto što je iznad ovih vaših malih događaja i interesa.
I hladnog rata koji je trenutno u toku između Srbije i Hrvatske dok ti i ja razgovaramo
Da (smijeh).
Sarađivao si prošle godine sa Montažstrojem na predstavi „A gdje je revolucija, stoko?“koja, između ostalog, demistifikuje fenomen bunta u muzici, ali se bavi i pitanjima današnjeg komformizai sveopšte apatije u društvu.Imaš li možda feedback kako su mlađe generacije razumele predstavu?
Skužili smo po ovoj mlađoj generaciji da to njih uopćte ne zanima. Zapravo ne možeš prevesti, to i nije bila ta namjera, ali se nekako nadaš da će se možda promjenom nekog muzičkog jezika i kodova da ćeš dobiti nešto što je možda postojalo onda sa sličnom porukom, i sve se pokušalo prilagoditi nekom novom vremenu, ali njih to toliko ne zanima. Mi smo čak po školama išli, imali smo neke debate, tribine, obišli smo jedno četiri – pet škola u Zagrebu. Stvar je u tome da njih glazba na toj razini gotovo uopće ne zanima. Tu i tamo postoji netko, kod koga se vidi da ima neki obiteljski background, ali oni potpuno iskaču. Zapravo, najviše ih zainteresiraš na neku priču provoda. Puštali smo im spotove, na Karleušu najbolje reagiraju, tu im je kao super ritam… Ali, ovo, muzika, kao neka nadgradnja, pa kao ja sam ono što slušam, ne, ma kakvi!
Društvo spektakla i zabave nas je definitivno pregazilo. Gde je nestao taj osećaj odgovornosti i svesti da od pojedinca kreće borba za neke društvene promene?
Da to je odgovornost prema sebi. To je upravo nekakva svijest o sebi koja je postojala u ovim krajevima generalno.To je ono što pamtim iz jednog intervjua s Rambom koji mi je rekao kako je ovaj dio svijeta uvijek proizvodio sjajne individualce, a da smo kao grupa za ništa i da zato tu nijedna država nije opstala. Dijelom je to nešto što se užasno izgubilo u galopu komercijalizacije i postkapitalizma, da smo svi postali kotačići upregnuti u kredite i da je ta neka samosvijest, da ja sad idem do ove crte ma koliko me koštalo, e sad to koliko me koštalo čini mi se postalo je jako bitno i presudno za većinu stvari što se najbolje vidi u medijima i muzici, koju opet mediji prezentiraju. Oni drže taj prozor kroz koji ti gledaš na muziku najčešće, tako da je to dosta tužna slika.
Ukojoj formi rokenrol snovi danas, kada duh njihovog zajedništva već odavno nema staru oštricu, opstaju kao privatna opsesija?
Meni danas kao četrdeset i nešto godišnjaku zvuči nevjerojatno da uopće itko može pasti na to. Mislim, pasti na rokenrol jednako je kao pasti na Coca – Colu. To su potpuno isti brendovi, čak imaju sličan ritam svog naslova. Da sam ja mogao misliti da je to što ću svirati električnu gitaru to što će me izdvojiti iz mase, je neviđena glupost. Ali, da, meni je to bilo jako slatko i odredilo mi je život.
Nisam siguran da sam pogodio (smijeh).
Brankica Drašković