U emisiji Zdravo društvo, gostovao je Sandro Krupljan, mladić iz Pule, koji je u centar pulskog javnog diskursa ušao krajem mjeseca, kada je netom prije turističke sezone ostao bez stana, i kao osoba s invaliditetom naišao na problem ne nalaska novog stana, koji bi istovremeno imao preduvjete za korištenje za osobe s invaliditetom ili smanjenom mogućnošću kretanja i mogućnost dužeg korištenja.
Krupljan veli da se prvo obratio gradonačelniku Filipu Zoričiću, koji je onda rješenje i pronašao. Prva je ideja bila smjestiti Sandra u prenoćište, u Tršćanskoj ulici, no problem je istoga bio to što korisnici iz objekta moraju izaći ujutro, a mogu se vratiti tek navečer. Sandro bi tako morao čitave dane ‘lutati’ gradom, a povrh toga, prenoćište je nepristupačno osobama u invalidskim kolicima. Sličan je slučaj bio s idejom, koju je predložio Crveni križ.
Rješenje je na koncu ponudio gradonačelnik, u suradnji sa Sandrovom trenericom Jelenom Vuković. Sandro će tako iduća tri mjeseca, ili dok ne pronađe dugoročni smještaj, provesti u malenom stanu u pulskom samostanu. Zahvaljuje se na tome gradonačelniku, svojoj trenerici i samostanu, te svima koji su pomogli i bili voljni ponuditi svoj smještaj, iako je u većini tih slučajeva prepreka bila nepristupačnost ili lokacija izvan Pule, za koju Sandra veže, između ostalog, posao.
Kao kontrast toj na kraju pozitivnoj priči, poslužiti će Sandrov socijalni radnik. On je, naime, predložio odlazak doktoru opće prakse, koji bi onda Krupljanu napisao nekakvu dijagnozu pomoću koje bi bio hospitaliziran, pa bi tako, dok se ne pronađe drugo rješenje, smjestio u pulsku bolnicu. Isti je socijalni radnik Sandra uvjeravao da će se on osobno pobrinuti za to da se ne pronađe na ulici, no od te se rečenice Sandru nije javio i niti pomogao u rješavanju problema.
Sa Sandrom, koji je osoba s invaliditetom postao prije sedam godina, razgovaramo dalje, o drugim, mnogobrojnim zidovima i barijerama, koje osobe sa smanjenom pokretljivošću susreću u pokušaju da žive normalno ili barem jednako kao i ostatak društva kojem pripadaju, o tome što bi se moglo i moralo promijeniti i o tome s kime bi se o tome trebalo i govoriti, obzirom da je možda jedino mjesto na kojemu se promjena može i zahtijevati, Grad.
Na koncu, riječi je i o Sandrovom sportskom životu i općenito sportu kod osoba s invaliditetom, pitanju drugih gradova u odnosu do ljudi s invaliditetom i ostanku u gradu koji nema infrastrukturu da ovakvim ljudima pruži jednake mogućnosti, koje su zapravo i njihova prava.
Sandro se ovom prilikom zahvaljuje i Savezu udruga Rojca i još jednom Gradu Puli, a nadamo se da će ova situacija biti okidač za nova promišljanja o ovom važnom pitanju.
Razgovor u cijelosti poslušajte na linku.
Pripremila: Ana Predan
Razgovarala: Gabrijela Galant Jelenić