Ono što je započelo kao gospodarsko rješenje i zamišljeno kao nova faza u procesu europskih integracija, tijekom godina je izraslo u najveće jedinstveno tržište na svijetu. Ugovor o Europskoj uniji, poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta, potpisan je 7. veljače 1992. godine, a stupio je na snagu 1. studenog 1993.
Ugovor potpisan u Nizozemskoj službeno je stvorio EU i označio veliku prekretnicu koja je postavila jasna pravila za buduću jedinstvenu valutu, kao i za vanjsku i sigurnosnu politiku te suradnju u području pravosuđa i unutarnjih poslova.
Procesi integracija započeli su još 1950. godine kada je francuski minister vanjskih poslova predložio zajedničku organizaciju proizvodnje ugljena i čelika zemalja na zapadu Europe, što bi dovelo do ujedinjenja tadašnje SR Njemačke i Francuske, uz otvorenost prema pristupanju ostalih europskih nacija. Sljedeće je godine uspostavljena Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC), kada je šest zemalja potpisalo Pariški Ugovor. Bile su to Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Savezna Republika Njemačka.
U sljedećih je nekoliko godina ECSC zajednica postala toliko uspješna, da su zemlje članice odučile dodatno integrirati svoje ekonomije. Sporazum potpisan u Rimu 1957. godine učvrstio je temelje i ideju o zajedničkoj budućnosti, tvoreći time Europsku ekonomsku zajednicu (EEC) i Europsku zajednicu za atomsku energiju (Euratom), koje su kreirale otvoreno tržište eliminirajući barijere između šest zemalja članica.
Uslijedilo je spajanje tri samostalne integracije; Europske ekonomske zajednice, Zajednice za ugljen i čelik i Euroatoma u Europsku zajednicu (EC) s jedinstvenom Komisijom, Vijećem ministara i zakonodavnim tijelom, danas poznatim kao Europski parlament. Prvo proširenje Europske zajednice (EC) dogodilo se 1973. godine, kada su joj pristupile Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Ugovor iz Maastrichta stvorio je Europsku Uniju, i time je suradnja država članica proširena na područje obrane i međunarodnih poslova, sudstva i unutarnjih poslova, kao i na stvaranje monetarne i ekonomske unije – uključujući i zajedničku valutu.
U nastojanju da osigura učinkovito funkcioniranje EU s proširenim članstvom, Ugovor iz Nice 2000. godine postavio je pravila za procedure institucija EU. Napor da se uspostavi “Ustav za Europu” koji je izrastao iz konvencije održane 2002./2003., propao je kada je odbijen na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj 2005. godine. Novi Lisabonski Ugovor iz 2007. godine uključio je mnoge značajke odbijenog nacrta, ali i napravio niz potrebnih suštinskih promjena.
Nakon što su ga sve države članice ratificirale, Lisabonski Ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine, a Europska unija je službeno zamijenila i naslijedila Europsku zajednicu.
Uslijedilo je ukidanje međusobnih graničnih kontrola među državama članicama, pokrenuvši tako slobodno kretanje ljudi, dobara, usluga i kapitala. Iako ove godine slavimo 30. obljetnicu, od 50-ih godina i prvih ideja o ujedinjenoj Europi, pa do danas, bilo je potrebno podosta napora da se zamisao o ujedinjenju, harmoniji i solidarnosti koje simboliziraju zvijezde na zastavi, provede u djelo.
Tada je Europa, baš kao i danas, bila u fazi sporog gospodarskog oporavka, opterećena rastućim utjecajem desničarskih populističkih stranaka, kao i ratovima na svojim granicama. Unatoč ovim paralelama, ne treba zaboraviti transformaciju koju je EU donijela europskim državama pristupnicama u posljednja tri desetljeća.
Trenutno Europska unija broji 27 država članica, a osam je novopridruženih – Cipar, Estonija, Latvija, Litva, Malta, Slovačka i Slovenija koje su uz Hrvatsku usvojile euro, čime u 2023. godini ukupno članstvo u eurozoni iznosi 20.
– Edita Bojanac Delcaro
Foto: Pixabay / Moritz D.