Kultni pulski punk rock sastav Antitodor proslavio je u subotu, u krcatom dvorištu Rojca, a u organizaciji kluba Kotač, 30 godina rada. Proslavu je dodatno ispunila emocijama obljetnica 60. rođendana njihovog frontmena, Zorana Todorovića – Todora.
Ovakav koncert nije bio samo nostalgija niti revijalno prisjećanje. Već na ulazu u dvorište bilo je jasno da Antitodor, i sve ono što čini glazbeno ideološki identitet pulskog punka, posjeduje rijetku sposobnost ujedinjavanja generacija i brisanja klasnih granica. Pod istim nebom našli su se veterani scene i oni koji tek otkrivaju otpor, dokazujući da je subotnja gužva bila puno više od koncertnog izlaska.
Večer je otvorio Todorov prvi bend, VIS Plakati, vrativši se na pozornicu nakon čak 40 godina pauze. Probijanje kroz gužvu na ulazu uskratilo mi je dio nastupa, ipak, uspjelo mi je uhvatiti vrhunac njihove svirke u “Gradu izobilja”, obradi za grad najbitnijeg djela kanona pulskog benda Problemi. Odsvirali su i Patike, važnu pjesmu u opusu Antitodora, kao blagu uvertiru u kasniji nastup.
Nešto kasnije stage preuzima Fakofbolan, također nakon duže koncertne stanke u rodnom gradu. U osvježenoj postavi je Kristijan Bjažić, kojemu je bubnjarsku stolicu prepustio njegov prethodnik, Dejan Gotal. Set lista se sastojala od presjeka hitova značajnijh za pulsku publiku koja se gotovo jednoglasno složila da je takvom bendu potrebno prirediti primjerenu dobrodošlicu pri povratku kući.
I za kraj, Antitodor. U nešto preko dva sata svirke Antitodor je prošao kroz svoju trideset godina dugu diskografiju i osvrnuo se na gotovo sve prethodne faze benda, kako na području zvuka, tako i u vidu prethodnih članova, U jednom trenutku sam iz publike načuo kako je Todor napisao stvar za svaku moguću životnu priču. Iako sam načelno bio zdravo skeptičan, kada bend takvog opusa iznese svaku jedinicu zvučnog unosa, zaista se teško ne složiti.
Male sredine, pogotovo one koje je pojela besramna turistifikacija (čitaj kapitalizam), suočavaju se s brisanjem ne samo identiteta, već i kolektivnog sjećanja u realnom vremenu. Ljude koji iz svojih rodnih gradova na neko vrijeme izbivaju, teško da će ih po povratku dočekati slično uređeni prostor, u urbanističkom, društvenom i političkom smislu. Stoga je više nego ikad potrebno očuvati osnovne pokazatelje gradskog identiteta: radnice i radnike, bučne tonove, buntovne i pristupačne oblike popularne kulture, distorzirane varijante materinjih i drugih jezika i dijalekata, te otvorenost do utjecaja koji sežu izvan gradskih gabarita. Todor na više razina utjelovljuje svaku od tih stavki, kroz bendove i širi umjetnički i društveni rad kada očuvanje gradskog identiteta postaje čin otpora.
Todoru je očigledno značilo proći kroz sve te faze, jer punk u svojoj suštini nije samo glazba, on je specifična metodologija borbe za autonomiju. To je glas marginaliziranih, potlačenih, ignoriranih i zaboravljenih. U tom je smislu Todor ljudski sinonim za punk u Puli, čovjek koji predstavlja radnice i radnike, ljude čiji se glas u današnjem društvu sve češće guši i marginalizira.
Naravno, očuvanje gradskog identiteta i lokalnog načina života pretežak je teret za samo jednog čovjeka. Međutim, subota je pokazala da se Todor svom “odgojnom pozivu” odazvao u potpunosti, a grad mu je odgovorio na isti način. Zajedno s njim živi jedan specifičan dio Pule, jedan urbani dio ovog grada za kojeg sam u određenim trenucima mislio da je u potpunosti nestao. Drago mi je da sam bio u krivu, urbana Pula je još uvijek tu, i punk i dalje živi među Puležankama i Puležanima.
Ivan Slijepčević