Velika Zlatna arena za “Zbornicu” Sonje Tarokić

Radio Rojc

Objavljeno 25.07.2022. pod Kultura

Film “Zbornica” redateljice Sonje Tarokić, koji je proglašen za najbolji hrvatski film u prošloj godini prema glasovima članova Hrvatskog društva filmskih kritičara, zavrijedio je i Veliku Zlatnu arenu za najbolji film te Zlatnu arenu za najbolju sporednu žensku ulogu koja je dodijeljena Nives Ivanković za ulogu Vedrane, Zlatnu arenu za montažu dodijeljenu Borni Buljević, Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu dodijeljenu Stojanu Matavulju za ulogu Siniše, kao i Zlatnu arenu za režiju.

O značajnom uspjehu filma svjedoči i glasovanje publike za hrvatski program, prema kojem film “Zbornica” zauzima drugo mjesto, iza filma “Nosila je rubac črleni” redatelja Gorana Dukića.

U razgovoru za Radio Rojc, redateljica Sonja Tarokić i glumica Marina Redžepović, koja je tumačila naslovnu ulogu, govorile su o radu na filmu, inspiraciji koju su crpile iz svakodnevice te o univerzalnosti poruka koje film šalje.

“Radnja filma odvija se u jednoj školi, a snimali smo u sedam različitih škola. Ciljali smo gradnju sedamdesetih u Zagrebu i škole od cigle koje su se tad mahom gradile po svim kvartovima. Bila nam je važna ta crvena boja koja je prisutna i u scenografiji i u kostimu, a simbolički je povezana s temom filma, s tim folklornim naslijeđem. Naša zbornica izgrađena je u Kulturnom centru Dubrava. Namjerno smo je obojili cijelu u crveno da bude naglašen simbolički prostor”, objašnjava redateljica Sonja Tarokić.

Mada je glumačka ekipa brojna, kako bi se predstavila kaotičnost radnog dana u školi, pored mnoštva likova koji prolaze kroz kadrove, od početka do kraja u centru je Anamarija, školska pedagoginja koja nakon niza godina rada na zamjeni dobiva posao za stalno.

“Nakon snimanja i cijelog festivalskog puta, ja još uvijek otkrivam što smo mi to napravili, pa i što sam ja to uspjela izvesti glumački. Još od srednje škole me je fascinirao taj osjećaj školske godine kao cirkularne bihevioralne petlje, u kojoj se sve ponavlja potpuno identično kao što se smjenjuju godišnja doba. Također, uočila sam i način na koji ljudi unutar sustava postaju opterećeni, tjeskobni, defetistički nastrojeni, a da ne mogu detektirati kada se i kako se to dogodilo. To nije uslijed jednog velikog događaja nego slijedom nekih mikrocirkulacija između goleme količine problema, ljudi, klika, pritisaka izvana i iznutra”, smatra glumica.

Redateljica naglašava kako je u filmskoj priči prisutno prelijevanje prošlosti na sadašnjost, opterećenje tradicijom i nacionalnim pritiskom, što se preko škole razlama na simboličkoj razini te je veliki zadatak bio i prilagodba priče.

“Pisanje scenarija je bio jako kompleksan proces. Pisala sam ga nekoliko godina. Zapravo, dok pišeš, istovremeno se gradi cijeli svijet, a i luk lika. Povremeno tek, nakon što je film gotov, nakon što si ga cijelog sažvakao dvjesta tisuća puta, ti si u tom stanju svjestan onoga što radiš. Dok pišeš scenarije, ponekad je teško verbalizirati temu”, primjećuje redateljica.

Cijeli razgovor poslušajte na linku.

Razgovarala: Nevena Trgovčić

Tekst: Anđela Đukić

Oznake: , , , , ,

RSS 2.0 | trackback