Što je nama okoliš? Priroda, reći ćemo, nešto što uzimamo zdravo za gotovo, nešto što dijelimo na obrađena i neobrađena zemlja. S tim da ova obrađena baš i nije okoliš, ili jeste ? Skloniji smo reći da nije, to je vlasništvo, zato i je obrađena, imamo koristi od nje.
Imamo li koristi od okoliša? Što jest – korist? Nešto od čega nam je život bolji, ljepši, bogatiji ? Zvuči kao neka nadgradnja, svi ti komparativi. Nadgradnja, da, a što je s bazom, osnovom. Kisik na primjer? On nam kao ne treba? Glupo pitanje, nije li, svi znamo da bez kisika nema života. Ako znamo zašto se ponašamo kao da ne znamo? Kisik proizvode biljke iz okoliša, neobrađenog, naprosto biljke bez ljudskog upliva. Kisik je dar biljaka nama svima ostalima.
A kako je dar, baš ga i ne cijenimo. Kao ni neobrađenu zemlju, divljina reći ćemo, ponekad kao divljenje, češće kao pogrda. Nećeš valjda u divljinu, tamo nema ništa, niti signala za mobitel, najvjerojatnije.
Ljudska vrsta je spretna u proizvođenju, svega i svačega. Popularno se to znalo reći – od igle do lokomotive. Ljudi grade jako sitne dijelove računala ali i ogromne građevine, nosače aviona također. Ponosni smo na tehnologiju kojom smo ovladali, te možemo mnogo proizvoditi. Jesmo li ovladali? Proizvodeći mnogo korisnih stvari, proizvodimo i mnogo otpada, ponekad i smeća. Polako ali i sve brže, pretvaramo planetu, kakva je nekad bila u ljudskih ruku djelo. Cvjetni trg usred Zagreba nije to više, cvijeće se prodaje samo u nekoliko kioska, izgrađenih, no nema više stabala, sada je kamen tamo, hlad daju ljeti suncobrani, ne grane i krošnje. Zadnjih godina dva su draga stabla u samom centru Buja te Umaga odrezana, maknuta, nisu se uklapala u uređenje zgrade lokalne uprave te trga. Svaki dan se po našim gradovima sijeku stabla jer se ne uklapaju u ljudsku ideju urbanizma, točnije u političku provedu uređenja koje urbanizam od struke odvajaju.
Priroda nam smeta, od nje se ne zarađuje, njoj se divimo ali novac želimo. Ne svi, ne stalno, no društvo u kojem živimo je takvo. U mnogim gradovima građani se odupiru tome, prodoru novca na prirodu, Srđ je naš, Varšavska, Spasimo Magnoliju, protesti protiv davanja plaža u koncesije, borbe su za očuvanje našeg okoliša. Novac i pohlepa se ne daju, nikako da vlastodršci shvate da nam je priroda jedini, najvažniji saveznik, najveći prijatelj, nužni dio nas samih no mi nismo nužni njezin dio.
Kakva je veza s pandemijom? Izravnija nego želimo čuti. Ova je pandemija jedna od mnogih koje stižu, kako budemo nastavljali sve agresivnije uništavati prirodu. Dok siječemo stabla, dok bacamo sve, ali baš sve u oceane, dok svakim metrom bilo kojeg automobila zagađujemo zrak, dok kupujemo vrećicu, smanjujemo prirodu. Uvijek naravno možemo reći, ali ja sam samo jedan, šuteći da isto to tada imaju pravo reći i ostalih 7,5 milijardi ljudi, svaki sat, svaki dan, mjesec, godinu dok broj ljudi raste a s njim i proizvodnja, kako smo ponosno rekli, svega i svačega.
Ne treba biti Einstein da se shvati da tako ne ide. Moglo je ići do pred 100, 200 godina dok je ljudi bilo višestruko manje a fosilna goriva nismo koristili za pogon motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Dok nismo u svojoj pameti otkrili plastiku koja se takoreći ne raspada, dok nismo došli na ideju da sve, baš sve mora imati ambalažu.
Svaka kupovina u Konzumu ili bilo kojem dućanu, doprinos je zagađenju Zemlje, korak ka sljedećoj pandemiji. Znam da mnogi od nas nemamo izbora , no počnimo se osjećati loše zbog pretjeranih količina smeća koje svaki dan donosimo kući kupovinom onoga što nam stvarno treba. Dok se vozimo autom kada treba i ne treba, često sami.
Da, pandemije su samo logičan susret prirode i čovjeka. Taj čovjek, mi, zaljubljeni smo jako u sebe, svoju pamet, pa su nam one smetnja u našem koraku rasta i razvoja. Ne vidimo da koračamo u propast. Mali virus nam, bizarno ali točno , poručuje stanite. Ovakvim životom idete u sigurnu propast.
Goran Božičević
Foto: Aljoscha Laschgari