„Slijedeća su dva tjedna ključna.“ Vrti se ova rečenica, jer slušamo i osluškujemo pažljivo svakodnevne pressice s novostima oko pandemije u Hrvatskoj. Kada će se moći frizeru? Koji su termini za dostavu namirnica slobodni? Do kada će ovo trajati?
Vrijeme, naš pratilac od rođenja do smrti. Pojam koji ne možemo definirati bar ne lako jer je kao i prostor, temeljni pojam, u njemu sve postoji i u njemu se sve dešava. Vrijeme protiče, je jedna od neumitnih istina. Koju su nedavno poljuljali u zanimljivom članku neki teorijski fizičari no o tome drugom prilikom.
Vrijeme nam je, navodno, sve dragocjenije, sve ga manje imamo. Onda dođe pandemija, nađemo se u svojim domovima i odjednom ga imamo na pretek, ne znamo što ćemo s njim, ne svi, mnogi, ubijamo ga, kako jedan kolokvijalni izraz kaže , ponavljamo taj izraz a jako je loš. Ubiti vrijeme? Jedino što nam je dano uglavnom neovisno o zaslugama i porijeklu? Očigledno imamo problema s vremenom, razumjeti ga, prihvatiti ga, ispuniti .
Vrijeme u kontekstu pandemije je neumoljivo u svojoj složenosti, svaka nam restrikcija, zabrana, ograničenje traje predugo, svako je naše očekivanje, sukladno tome, usmjereno na odmah, što prije.
Izgubiti ćemo mnogo vremena, zabrinuto će svi oni kojima je vrijeme novac, sekiraju se zato, ne zbog izgubljenog vremena već novca.
Novac nam je važan, nije vrijeme, njega ima koliko nam treba, u krajnjoj liniji poput prostora, svemir je beskonačan. Koje gluposti! Vrijeme nam ističe svakome od nas, svaku minutu a prostor ionako sudimo po dostupnosti ne po pukoj postojanosti. Iskreno, osobno nam ne znače baš ništa niti starost Svemira niti njegova veličina.
To možda i ima smisla, no koliko nam znači proticanje vremena ovdje i sada? Stvarno?
O smislu života, o smislu življenja svake minute govorim, svakoga sata, dana. O fokusiranosti na sada i ovdje kada udišem i izdišem, zanima me samo ovaj trenutak jer to je jedino život. Sve ostalo je već prošlo ili će tek doći.
Mirovno u svemu ovome je također sagledavanje vremenske dimenzije. Bolesti, zaraza, epidemija je bilo oduvijek, uticale su na razvitak civilizacije jako, samo nas nisu o tome u povijesti učili. Nama je servirana povijest ratova, politika, istaknutih muškaraca i osvajanja teritorija. Ovo zadnje smo nazvali progresom, širenjem vidika, otkrivanjem novih krajeva, kontinenata. Nisu oni ništa noviji, naša su Europska, bjelačka znanja nova, divimo im se kao našim uspjesima i prešućujemo genocide koji su to u pravilu pratili.
I tu je vrijeme odigralo ulogu jer je sada godina 2020. i normalno nam je da je ta, a broj nam, osim proticanja vremena ništa ne kazuje o razvoju ljudskih društava. Govori nam o tome da je početak onda kada je naša, Zapadna, takozvana kršćanska civilizacija krenula u uspon vezan uz jednu monoteističku religiju. Koja nam o vremenu može isto tako mnogo reći, no nudeći nam beskonačnost na onome Svijetu, kao da nam oduzima radost življenja sa samim sobom i svima drugima na ovom Svijetu.
Vrijeme je izvan sviju nas, tako izgleda da je i tako će po svojoj prilici biti. To što je nama to teško shvatiti nije problem vremena nego nas, ljudi.
Umjesto da gledamo unaprijed dva tjedna, pomoglo bi nam više nego išta da pogledamo unaprijed dva stoljeća. Ako išta i bude za vidjeti, bar što se ljudskih tragova tiče.
Razmislimo o tome kada razmišljamo o pandemiji, koronavirusu i našim odgovorima na bolest.
Nije svaka trka sprint, ima i maratona i ultramaratona i trka koje to zapravo nisu, jer nikada ne prestaju.
Goran Božičević
Foto: Ben Garratt