Ulazak korinavirusa u naše živote otkrio nam je i otkriva mnogo toga. Prije svega da su nam prioriteti pogrešni, fokusiranost na bogaćenje je fokusiranost na istovremeno siromašenje. Kako? Lako.
Ako želim biti što bogatiji i uspijevam u tome, recimo da imam dosta novca, koliko je to, pa recimo nekoliko stotina milijuna eura. Tada netko drugi nema te novce. Kod materijalnoga je jednostavno, ono je naime – konačno. To što ja imam kuću od recimo 200 m2 sa dvorištem od 1000 m2, uskraćuje nekom drugome da živi u tako isto velikom prostoru. Materijalno nije kao duhovno, što sam ja produhovljeniji biti ćeš i ti jer se to prirodno širi i povezuje, nadahnjuje i najvažnije – umnožava.
Umjetnice recimo, one stvaraju nove vrijednosti koje nisu konačne, one su svojim trajanjem sve veće, svaka pjesma, slika, predstava obogaćuje živote svih koji su došli u dodir s njima.
Možda i zato su umjetnici kao nužno zlo tretirani od vlasti, svedeni na kulturne radnike pa im se objavljuje prošlogodišnji prihod. Sagledavanje umjetnosti kroz plaću i doprinose razotkriva nam prirodu političkog sustava, državnog aparata u kojem nema mjesta za ništa što ne doprinosi održanju samoga tog aparata.
Izravno to i govori neki čelnik turističke zajednice iz Dubrovnika kada kuka da će sva ta turistička nadgradnja propasti ne dođu li turisti iz nama važnih tržišta. On neće naime imati plaću, tako da razumijemo zašto kuka. No ne pada mu na pamet da se pripremi za domaće turiste, ili one iz bliskih zemalja, uostalom avionima će ljudi sve manje dolaziti u dolazećim godinama, osim ako se ne zamjeni pogon, ovaj koji tako drastično izbacuje C02 u atmosferu.
Virus nam svojim dolaskom ukazuje na svu silu nelogičnosti oko nas, na neodrživost poimanja ekonomije temeljene na stalnom rastu i iskorištavanju sirovina, životinja , ljudi.
Ima taj naš virus tako jaku lampu da nam puno toga otkriva, rekli bismo puno toga što ne želimo vidjeti. Jaka mu je lampa, zasljepljuje. Zato ga treba zaustaviti, skroz će nam poremetiti ovaj sustav kapitalizma i iskorištavanja koji tako fino – nekima odgovara. A mi drugi šutimo, odnosno bunimo se na društvenim mrežama i na kavama no ne i na mjerodavnim mjestima. Ne bojkotiramo, slabo protestiramo, naša je razina bune ravna nuli.
Da nema u Hrvatskoj novinara, umjetnika, nešto aktivista što sindikalnih, što ljudskopravaških ne bismo ni znali da bunt postoji kao mogućnost, rješenje, blokada nepravde, promocija prava.
Nema bunta, preko 105 novinara u europskim zatvorima kako javljaju upravo vijesti, priprema se povratak na staro.
Uskoro, po svoj prilici, virus će se sam povući. Reći će: Njima nema spasa, sve sam im pokazao i kako je važno dostupno, opremljeno javno zdravstvo, i kako je važno poštovati i primjereno platiti sva podcijenjena zanimanja, i važnost znanosti i nepotrebnost rigidnih rituala vezanih uz održavanje odnosa s transcedentnim, božanskim, nužnost prestanka zagađivanja zraka i vode, obnovu života u svojoj raznovrsnosti, sve sam im otkrio. Vidjeli su, shvatili i istog časa zaželjeli odbaciti sve to i vratiti se na staro.
Neka bude bilo kako samo da je onako kako je bilo prije. Možda je to genetski stav? Možda mi kao ljudi i ne možemo bolje? To nije nužno loša vijest. Ako je genetski, malo genetskog inžinjeringa, maknemo taj gen koji nas sprečava vidjeti da se sami uništavamo i stiže preporod života na zemlji.
A ne, to nikako ne možemo prihvatiti. Znanost kao rješenje? Nema šanse.
Goran Božičević