Naslov je provokativan. Pred ne tako mnogo godina bio bi baš provokativniji. Nedavno još se, i maj a tek prvi maj nisu izgovarali. Prvi svibanj nije tada bio ono što on jeste – dan međunarodne solidarnosti radnika u borbi za pravedne uvjete rada. Radnik nam se također izgubio, uskočili su djelatnici, nije to isto i nema veze s lingvistikom, s politikom ima, ideologijom još više.
Kakav nam je ovogodišnji Prvi maj? Pandemijski ? Samo u SAD-u je preko 16 milijuna ljudi izgubilo posao. Navodno zbog koronavirusa. Tako svi kažemo, malo je i meni falilo da to napišem, no glupo je.
Kako mali virus može otpustiti desetke milijuna ljudi ? Nikako, ali ga je zgodno optužiti.
Godine 1993. radio sam u tada razrušenom i podijeljenom Pakracu s međunarodnim volonterima na obnovi grada, fizičkoj ali još više društvenoj. Zapravo mirovnoj. Jednoga dana policija je dovezla iz smjera Kutine, jednoga pješaka, iz Italije je pješačio, za mir. Uz to je i šutio. Doveli su ga nama, u volonterski kamp u pedagošku školu, njegov zavjet šutnje otežavao je komunikaciju.
Skoro sam svisnuo tada, živimo i radimo u 75% razrušenom gradu, prepunom ratnih rana, samo s dijelom povratnika, na umjetnoj granici s tadašnjom Republikom Srpskom Krajinom, i stiže mi iznenada talijanski pacifist koji se zavjetovao na šutnju. Samo mi je još on trebao. Dopisivali smo se na papirima. Napisah mu: „Znaš da možeš uništiti cijeli projekt tim svojim sumnjivim dolaskom. Niti znam tko si, niti da li ti mogu vjerovati, ionako su podozrivi prema nama jer kanimo raditi i na krajinskoj strani.“ Odgovorio mi je jednom od najboljih rečenica ikada.“ Jak vam je projekt ako ga ja mogu uništiti.“
Upravo tako bi nam i koronavirus morao reći: „Jaka vam je ekonomija ako ju ja mogu uništiti.“ I bio bi u pravu.
To nam je prvomajska poruka, snažna, neplanirano radikalna. Samo nas drugačiji proizvodni odnosi mogu spasiti od samouništenja. Kapitalizam koji ne zna za granice samo traži još sirovina, još proizvodnje, još kupovine, još više svega – istovremeno zagađujući okoliš, smanjujući prava radnicima. Ne tako davno, zapravo takoreći jučer, Hrvatskom je harao virus bahatosti.“Ako nećeš ti raditi za ove novce, ima tko hoće.“ Promijenilo se to kada su ljudi, mladi, sposobni, rada ali i poštenih odnosa i tretmana željni – počeli i nastavili masovno iseljavati. Radnik je nakon dugo vremena postao tražen i cijenjen.
Pandemija nam je zavrnula šiju i natjerala da vidimo pravu vrijednost svih onih s kojima smo bili spremni plašiti djecu, ako ne budeš snalažljiv završit ćeš kao blagajnica u Konzumu, dostavljač, poštar, vozač, medicinska sestra, majstor.
Hoćemo li ovaj Prvi maj, stati i zamisliti se, kakvo nam je društvo u kojem podcjenjujemo one koji rade vrijedno, koji se bave znanošću, koji rade teške poslove koji ne donose brzu i laku zaradu. Neki uopće ne donose zaradu poput zdravstva, oni troše naravno. No samo u bolesnom svjetonazoru je to trošenje loše, štetno. Koji je to uvrnuti način razmišljanja u kojem je zdravlje trošak? Pa upravo ovaj kojem se već danas želimo nazad vratiti, u bjesomučnu trku za traćenje naših života, ubijanja vremena dok radimo naporno i nezaštićeno kako bi se netko drugi bogatio.
Taman da zastanemo zamisliti se kako to da se neki bogate a drugi krpaju kraj s krajem i djeca im nemaju niti dovoljno hrane a kamoli wi fi, odmah skaču uigrano advokati slobodnog tržišta, promotori prava sposobnijih da zarađuju, smjeli napadači na neki staljinov ili rani jugoslavenski socijalizam koji nam ih pod nos turaju kao dokaz da je iskorištavanje ok kada ga radi kapitalist ali nije kada ga radi partija. E tu se bar u tome drugome dijelu možemo složiti.
A svoje neslaganje, glasno, artikulirano, argumentirano, nikad tako jako izraženo sa prvim dijelom – iskorištavanje naime nije nikad u redu, izraziti ćemo baš danas.
Živio nam Prvi maj!
Goran Božičević