Istra već danima nema niti jednu oboljelu osobu od Covida 19. Radujemo se da smo „korona free“ regija. No, da li je to točno? Možda ili vjerovatno.
Naučili smo naime da je Covid19 bolest koja se može prenositi i ako nemamo sami simptome. Znači, zdravi smo ali možemo nekoga zaraziti a taj će se razboliti.
Također, nema načina a niti potrebe da budemo hermetički zatvoreni, virus se može začas prokrijumčariti i stići nam. Zato ćemo i dalje biti pažljivi, opušteniji ali ne više od toga. Razloga za zadovoljstvo ima, bar što se oboljelih tiče. Uskoro ćemo saznavati kakvi smo izašli iz ovog razdoblja prisilne izolacije, kako nam je djeci, kućanstvima s bolesnim članovima, što je s onima koji su u alkoholu ili nasilju tražili izlaz kojeg tamo nikada nema, samo laž koja nam tu sekundu godi.
Razna doba traže razne stručnjake, društvene nam znanosti trebaju sada ukazati na stvari koje možda naslućujemo no ne i više od toga. Mnoge su djelatnosti veliki udar doživjele. Prijatelj mi radi u prodaji velike turističke firme i on sam nije dobro. Previše je nepoznanica.
I dok smo mnogi ovih dana shvatili da ono ‘staro’ ono ‘kako je bilo prije’ nije valjalo iz niza razloga, ipak ćemo mu se vraćati. Bar nakratko, jer naprosto drugo ne znamo. Onda će nam se ukazati šansa da na izborima parlamentarnima prvo pa lokalnim pokažemo jesmo li za promjenu. Za onu koja će nas kao vrstu sačuvati, koja će klimatske promjene shvatiti ozbiljno, koja neće dozvoliti da se godinama i desetljećima najbogatiji naš grad vodi tako da ga malo jači no ne jak potres rasturi i pukom srećom ne bude mnogo žrtava.
Mnogo toga ima za počistiti i u Istri, Hrvatskoj, Europi, Svijetu, tko će to napraviti? Ima među nama onih koji će različitim žestinama i argumentacijama cijeli život glasno postavljati to pitanje, na neki način ulični doktorat na njemu steći. Ima i onih drugih koji tiho rade svaki dan i donose promjenu tako da se ne smiju seksističkim, rasističkim, mizoginim i svim onim takozvanim vicevima koji izruguju druge i drugačije, svi oni koji poštuju u svakom svom susretu ljude oko sebe, oni koji nisu licemjerni i nemaju dvije, tri ili koliko treba priča koju vrte po potrebi, ovisno o društvu u kojem se nalaze. Ljudi smo, nesavršeni, različiti, ima nas svakakvih, promjena će od nas doći ili će ju naša tromost spriječiti.
No nije sve niti na nama pojedinačno, ne živimo mi svi kao skup na nekom stadionu gdje stotine hiljada ljudi nisu mnogo više od gledatelja. Imamo institucije, agencije, komore, ministarstva, lokalne uprave, udruge, imamo razne načine da djelujemo.
Za početak bismo mogli odvojiti samo dvije minute za kratku vježbu, zamišljanja nama relevantne ustanove, tipa Ured za društvene djelatnosti, zvuči benigno ali nije. Zamislimo da su u njemu ljudi nemaštoviti, zatvoreni, ne naročito načitani, uposleni po vezi, stranački ili rođački ljudi, koji cijelo vrijeme moraju glumiti jer ipak znaju da oni baš i ne znaju ništa o društvenim djelatnostima na početku trećeg desetljeća 21 stoljeća. Zato su arogantni, nikada nemaju vremema, paze na formu jer sadržaja u njima nema.
Zamislimo sada da su tamo ljudi, najbolji među nama koji se razumiju u taj posao, godinama su ga pekli, u udrugama, na dobrom fakultetu, u vlastitoj inicijativi. Pokretači, komunikativni, odgovorni, koji će naći načina doći i do vas i do svih jer se društvene djelatnosti svih tiču. Ponuditi će vas kavom dok pričaju s vama a ponajmanje će biti za papirima, naime većina se posla ionako danas može s telefona ili tableta napraviti dok smo u pokretu.
Počnimo intenzivno zamišljati promjenu svaki dan, više puta, duže vrijeme, sve dok ne primjetimo da nam se dešava.
Goran Božičević
Foto: Bluehouse Skis