Ima raznih definicija mira, od najpoznatije da je to odsustvo rata, koja je sama po sebi strašna jer mir definira odsustvom zla, do one naprednije koja razlikuje negativni i pozitivni mir. Negativni je baš taj, odsustvo oružanog nasilja, neposredne prijetnje za život, a pozitivni je , rekao bih, onaj pravi mir. Stanje društva u kojem se sukobi transformiraju bez nasilja, postoje društvene strukture koje brinu o zadovoljavanju potreba sviju, osjećaj pravde i pravednosti, slobode i sigurnosti. Sigurnost je zanimljiv pojam koji nam se često, da ne kažem isključivo prezentira preko nacionalne ili domovinske sigurnosti. Raste broj nas koji zagovaramo pojam ljudske sigurnosti, koji obuhvaća odgovore na jednostavno pitanje – Što meni treba da bih se osjećao ili osjećala sigurno?
Razlike su velike u odgovorima na to pitanje gledano iz aspekta nacionalne ili ljudske sigurnosti. Prvi nam tvrdi da nam treba vojska, avioni, moderna i sofisticirana naoružanja, razvijene tehnike praćenja ljudi, njihovih mobitela, sigurnosne kamere, dronovi.
Odgovori na pitanje – što meni treba da se osjećam sigurno – čine osnovna polazišta ljudske sigurnosti: posao, krov nad glavom, dostupna zdravstvena zaštita, saznanje da ću moći dostojno živjeti kada budem star, pristojna škola za moju djecu, sloboda kretanja, udruživanja, govora.
Definiciju zdravlja još je 1926. godine dao Andrija Štampar: „Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti. … Bolest nije posljedica samo fizičkih i bioloških faktora. U pitanjima zdravlja sve veću ulogu igraju ekonomski i socijalni faktori, i ti se problemi trebaju rješavati ne samo s tehničkog već isto tako i sa sociološkog stajališta. Iako je medicina stara preko 5.000 godina, a moderna znanost oko 150 godina, ta je ideja uznapredovala tek u posljednjih 50 godina. Zdravlje treba biti faktor stvaranja boljeg i sretnijeg života. Budući da je zdravlje osnovno pravo svakog ljudskog bića, zajednica je dužna osigurati ljudima što potpuniju zdravstvenu zaštitu. Prema tome, uvod u Ustav Svjetske zdravstvene organizacije predstavlja veliku pobjedu, jer sadržava ispravnu koncepciju javnog zdravstva i baca svjetlo, koje će nas voditi na dugačkom i teškom putu, koji je pred nama.“ (kraj citata) (http://www.stampar.hr/hr/svjetski-dan-mentalnog-zdravlja-10-listopada-2014).
Zgodno se podsjetiti povezanosti zdravlja i mira. Kao što mir nije samo odsustvo rata, niti zdravlje nije samo odsustvo bolesti. Potrebno nam je socijalno blagostanje, okruženje, zajednica koja brine o ljudima, a rekao bih i o životinjama i biljkama. Zato mi je bliska definicija mira koja kaže da je ‘Mir ono stanje društva u kojem ljudi brinu o potrebama drugih ljudi.’
Mogli bi reći, analogijom,’ Zdravlje je ono stanje društva kada svatko od nas brine o zdravlju drugih’.
Sve je rečeno, sve znamo, naš je Andrija Štampar utemeljitelj koncepta javno zdravstvo. Naši su, redom, ministri zdravstva, provoditelji koncepta „Tko ima novca moći će si i platiti liječenje.“ Daleko, jedno od drugoga, da ne može dalje.
Ono što me muči je pitanje: Morao li je stvarno virus korone doći do nas da nam kaže da smo se jako udaljili od javnog zdravstva, od učenja Andrije Štampara, od brige jednih za druge, od mira ?
Sada kada nam je to , ovom pandemijom, dano do znanja, hoćemo li konačno shvatiti da ne može drugačije od onoga kako je Štampar govorio, ako hoćemo preživjeti, imati zdravlje, imati mir?
Iz rijetko bogate i zanimljive biografije dr Andrije Štampara, izdvojio sam nekoliko stvari, s web stranice http://stampar.hr : Rođen je 1. rujna 1888. u Brodskom Drenovcu, medicinu je diplomirao u Beču 1911. Radio je kao općinski liječnik u Novoj Gradiški, a potom kao zdravstveni savjetnik u Zagrebu. Od 1919. do 1930. utemeljio je zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih ustanova (Centralni higijenski zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju u Trogiru, niz domova narodnoga zdravlja i drugih). Od 1933. do 1936. godine boravio je u Kini, gdje je reorganizirao javnu zdravstvenu službu. Predsjedao je prvoj Svjetskoj zdravstvenoj skupštini Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi 1948. godine, nakon čega je kao izaslanik SZO-a proučavao javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu, Egiptu, Sudanu i Etiopiji.
Svojim je programom nastojao ostvariti da liječnik postane socijalni radnik i narodni učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim slojevima pučanstva te je ojačao preventivnu medicinu nasuprot kurativnoj.
Bolje spriječiti nego liječiti, rekli bismo.
Poslušajmo sada i 10 principa dr. Andrije Štampara koji su i danas temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine:
- Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
- Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.
- Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.
- Socijalna terapija bitnija je od individualne.
- Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
- Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).
- U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
- Liječnik treba biti narodni učitelj.
- Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
- Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.
Pamet je ovo našega sugrađanina od prije 75 godina, svježa, aktuelna i prilično potisnuta u stranu, od novca, profita, raznih interesa i politika, točnije njihovog izostanka. Ima još i svi poznamo liječnicu i liječnika koje prepoznajemo u principima dr Štampara, no današnje misli su okrenute šire . Uništavanje nacionalnog zdravstvenog sustava u UK zadnjih godina, obilježeno velikim rezanjima novca, pravdano ekonomskim razlozima, ne može se još niti pojmiti. Pomalo slična situacija u SAD-u gdje pojam obaveznog zdravstvenog osiguranja niti ne postoji a najbliže mu se približio takozvani Obama Care, na udaru je od prvoga dana mandata trenutnog predsjednika, no još više financijskih interesa iza njega. Obje zemlje trenutno se jako loše nose s pandemijom, među prvih pet najzaraženijih su s trenutno 1 200 000 i 200 000 zaraženih.
Možemo li, hoćemo li vratiti zdravlje nazad u središte, staviti funkcionirajuće zdravstvo kao prioritet, odvojiti pojmove siromaštvo i zdravstvena skrb jedan od drugoga? U zemlji koja je pod pritiskom crkvenih i konzervativnih krugova odustala od uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, koja odavno nije izgradila nove bolnice, a na tu tvrdnju se odmah izvlači kao odgovor gradnja pulske bolnice, daleko smo od dobrih vijesti. Ukidanje domova zdravlja, školske medicine, studenstkih poliklinika, reduciranje sustava hitne pomoći, u čemu je pogotovo Istra zabrinuta, samo su vrh ledenog brijega potiskivanja zdravstva u zapećak. Od Buja gdje ovo pišem do najbliže bolnice ima samo 20-ak minuta, no i jedna državna granica između. Slijedeće bolnice su na više od sat udaljenosti ako imate svoj auto. Koliko je na tragu razmišljanja dr Štampara odsustvo pronalaženja jednostavnog rješenja za bolnicu u Izoli ? Odgovori su uvijek složeni, priče jako duge, procedure i teškoće nepremostive. Kao da govorim o dugim čekanjima na svim mogućim šalterima vezanim za mirovinsko ili zdravstveno osiguranje, sve do trenutka kada stigne virus, poput hajduka nam upadne u našu svakodnevicu.
Tada, odjednom sve se može riješiti bez dolaska, online.
Goran Božičević
Foto: Austrian National Library