Kada ćemo se vratiti u normalu, na staro, na ono kako je bilo prije svega ovoga?
Ljudsko pitanje, no i glupost je ljudska. Kada će zla vještica otići a princ i princeza živjeti u ljubavi i slozi do kraja života. U situaciji smo koja nam je svima nova, a svima znači milijardama ljudi, teško je znati kako će se stvari razvijati. Zanima nas to, bez obzira koliko nejasna budućnost je pred nama. Pitanje je što želimo? Vratiti se na stanje iz recimo prosinca 2019, pred neka četiri mjeseca ? Zašto to želimo?
Možemo se kretati, raditi, planirati, družiti, zabavljati na otvorenom, koncertima, teatru. Tko smo to mi? Pa, jasno je, mi smo oni koji možemo – koji imamo posao, imamo novaca za kazalište, imamo auto i novaca za putovanja, imamo krov nad glavom, dom. Mi u stvari želimo nazad svoj dobar život. Nekako je u redu, ovaj čas, da ga tražimo nazad i ne moramo baš misliti na one koji nemaju sve nabrojano a također ni pitku vodu, slobodu kretanja, zaštitu na radu, primjereno plaćen rad pogotovo prekovremeni.
Online škola nas je stavila u nejednak položaj, neke obitelji imaju dovoljno pametnih telefona i računala za sve ukućane, neke a nisu izuzeci, nemaju.
Neka djeca imaju svoju sobu a neka, koja nisu izuzeci, nemaju.
Razlike su svuda oko nas. No puno su veće u prostornom i u vremenskom spektru. Više od dvije milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi, a više od četiri milijarde, više od pola planete nema pristojan zahod. Na to mislim pod prostorne nejednakosti. Vremenske znače da ćemo uskoro i mi ući u te grupe te neke druge: zagađen zrak, poplave, suše, nedostatak hrane, nagla nevremena, velike migracije ljudi. Negdje smo čuli za to, prije ove pandemije. Klimatske promjene znače da imamo manje od desetljeća da se popravimo. U međuvremenu ćemo promjene klime i laganije simptome sve više osjećati no nade ima. Ne promijenimo li način života, nakon samo desetak godina, klima koja omogućuju naš život će se nastaviti pogoršavati, stalno i sve više, nepovratno.
Moramo smanjiti emisiju CO2, prestati dalje zagađivati zrak, vode, mora, tlo, prestati krčiti šume – naše glavne tvornice kisika, godišnje se iskrči samo tropskih šuma površine veće od dvije Hrvatske, moramo prestati gledati na životinje kao na objekt, sredstvo, hranu, sirovinu ili trofej, i shvatiti da s njima dijelimo planet. Ne napravimo li to sve, naći ćemo se u situaciji poput ove danas no još gore.
U tome je stvar, sada imamo, neplanirano, šansu da shvatimo kako spriječiti uništenje života na planeti. Moramo se promijeniti, otprilike baš ovako kao i ovih tjedana.
Ne, povratak na staro nije rješenje. Povratak na staro je povratak na stanje koje vodi ka samouništenju, izumiranju a u međuvremenu do načina života u kojima je manjini dobro a većini nije.
Ne nadajmo se povratku na staro jer ga neće biti. Poput očekivanja iz ranih 90ih kada se u ratovima raspadala Jugoslavija, prestanak tih ratova nije označio povratak na staro. Nakon velikih kriza nema nazad na početnu točku. Ako povratka i bude, to će biti jako loša vijest.
Uspostavljenu solidarnost i kod nas ali i diljem svijeta, prestanak zagađenja zraka i mora, pad stope kriminala u metropolama, prepoznavanje znanja, znanosti, stručnosti koji ovih dana spašavaju živote, shvaćanje značaja niza podcijenjenih, radničkih zanimanja i poslova, prepoznavanje značaja javnih dobara, servisa, pristupačnog, kvalitetnog i dostupnog zdravstva, školstva i kulture za sve – to hoćemo izgubiti ?
Ne povratku na staro. Da povratku prava i sloboda kojih smo se morali privremeno odreći. A onda, nastavak u pravcu koji nas i izvlači iz pandemije.
Znanje, solidarnost, suradnja, uzajamno poštivanje, ljudi i život ispred profita i novca.
Nije komplicirano.
Goran Božičević
Foto: Sunyu