Pandemija, kriza, izvanredna situacija, to je ono što živimo ovih dana, bar tako mislimo ili tako nam kažu.
To je zbog potrebe za sigurnosti, pretpostavljam, potrebe da se život ne mijenja naglo i brzo. Te promjene nam trebaju u malim količinama, no to nije ono što živimo ovih dana, velike količine promjena i neizvjesnosti. Želimo imati neku garanciju da možemo planirati, da će budućnost biti onakva kakvoj joj se nadamo.
Pitanje mira mi je tu bitno. Što je nama mir? Što je meni mir? Odsustvo rata je uobičajeni, pomalo otrcani ali još uvijek jaki odgovor. Već dugo takvo shvaćanje mira, negacijom rata, nazivamo ‘negativni mir’ i težimo ‘pozitivnom’. U njemu živimo u određenom skladu, suradnji, sukobe rješavamo bez nasilja, siti smo, imamo krov nad glavom, pristup školi, bolnici, kazalištu, sportu. Slobodni smo misliti, govoriti, stvarati, živimo punim plućima svoja ljudska prava. Pozitivni mir je ideja, cilj no i stvarnost u nekim društvima pa i našemu, ne uvijek i ne za svakoga, no tu je, ima ga. Možemo reći: Da, njega želimo nazad, svoj pozitivni mir, život bez straha od zaraze, bez straha od gubitka posla.
Sve ovo što spominjem je ipak stvar teorije, koncepata, više ili manje usvojenih ideja, definicija. Pravo je pitanje: Što je meni mir? Iz današnje perspektive. Odgovor će nam dosta reći, o sebi samima, o tome kakva nam je budućnost. Zašto to kažem? Zato jer nam treba čisti pogled, dubinski ali i široki, treba nam – istina. Virus nam pomaže da dođemo do nje, da si posložimo prioritete, da uvidimo – ako želimo i ako smo spremni – kakav život vodimo, kome vjerujemo, koga slušamo i zašto, koje su nam stvari važne, najvažnije.
Još pred koji mjesec nismo mogli ni zamisliti da će nam oči biti uperene u znanost, da će nam škola iz učionica doći u dnevni boravak, najvažniji ljudi će nam biti prodavači, blagajnice, pekari, dostavljači, vozači. Najveći heroji medicinske sestre, alpinisti koji u Zagrebu, besplatno, skidaju opasne oštećene dimnjake. Novac i moć nisu pomogli niti bogatašu našega porijekla koji je privatnim avionom stigao do Azurne obale da se s društvom provede – vraćen je nazad u London, nije vidio niti A od Azurne obale.
Novac, slava, popularnost, moć, poznatost, bogatstvo, sve je to ništa samo po sebi. U malim količinama svaka je tvar korisna, kada se pretjera, tada je otrov. Zaboravili smo to.
Skromnost, tišina, solidarnost, poštivanje drugih pogotovo onih manje sretnih, slabijih od mene, žeđ za znanjem, ljubav – koja nije iskorištavanje, priznanje svojih slabosti i grešaka, iskrenost, zdrav život – koliko od ovih kvaliteta stvarno vidimo kao kvalitete? Bez ‘ali’? Bez, ‘tako bi trebalo biti ali u stvarnosti je drugačije’?
Mir je kada su te stvari važne, kada su u temeljima odnosa u društvu. U miru – pazite sada ovo je važno – svaki dan ima mnogo sukoba. Ponovit ću, u miru svaki dan ima mnogo sukoba. Da, mir nije stanje bez sukoba, različiti smo i to je najbolja vijest, to je život, moramo biti u sukobu. Pa u čemu je onda poanta? U tome da sukobe rješavamo bez nasilja, da se u sukobima poštujemo, da smo u sukobima ustrajni oko problema ponekad i tvrdi, ali smo pažljivi prema osobi s kojom smo u sukobu. To je mala tajna za veliki mir.
Pandemija, virus, daju nam uvid u to tko smo i kakva su nam društva. Odgovori su u jako širokom rasponu, možemo biti najbolji ali i najgori. Imamo sposobnost za prelijepu umjetnost, čudesnu solidarnost na djelu diljem Svijeta , istovremeno i za oružje, bombe, silovanja, torture, ratove.
Mir je stanje koje me potiče da budem bolja, da razvijam najbolje u sebi i drugima, stanje društva u kojem brinemo o potrebama drugih ljudi.
Na neki način, sada imamo mir ovih dana, ne svi i ne stalno, no u ovom usporenom trenutku, zastoju, obavezi da budemo u svom domu, imamo okus mira, pravog. Ako nam se taj okus ne sviđa, pravi je čas da, uz poštovanje i bez nasilja, upitamo sami sebe: Što je meni, zapravo, mir?
Goran Božičević