Digitalno doba u svojim konturama deklarira mnogo toga, od rapidnog tehnološkog razvoja do raznoraznih trendova koji kasnije mogu ili ne moraju utjecati na okvire analognog svijeta. Godine 2026., izgleda, iako digitalni i analogni prostor još uvijek nisu u ravnopravnom dijalogu, događa se nekakva razmjena informacija.
Generacijsko-tehnološki gledano, pitanje je u kojoj su mjeri mladi ljudi (oni rođeni oko početka novog milenija i mlađi) uspješno integrirani u analogni prostor. Klasično moraliziranje o rastućim antisocijalnim tendencijama kod mladih ljudi na stranu, čini se da je upravo to jedan od glavnih razloga rascjepa između digitalnog i analognog – većinska nesposobnost adekvatnog, konceptualnog prevođenja. U takvoj nesretnoj situaciji jednako su ravnopravni akteri i korisnici i institucije.
Jezik je svojevrsni oblik tehnologije i kao takav podložan je brojnim vanjskim utjecajima. Samim time, jezik se mijenja; na neki je način riječ o organskoj tehnologiji koju je potrebno stalno koristiti. Digitalni prostor utječe na jezik na dosta ambivalentan način. On predstavlja izvor izraza, fraza i vokabulara koji se kasnije na ove ili one načine – kroz standardnu transmisiju (memetičku ili drugačiju) – pronađe i udomaći u analognom prostoru. Tako posvuda po medijskom prostoru srednje struje možemo vidjeti diskurzivno propitkivanje raznoraznih izraza koje u različitim kapacitetima danas koriste mladi ljudi, a radi se o izrazima koji svoju genezu mogu pripisati isključivo digitalnom prostoru. Index.hr je tako u travnju ove godine objavio tekst Sve o “mogingu”: Sleng iz manosfere koji je preplavio društvene mreže. Za potencijalno manje upućene, “manosfera” je uglavnom digitalna “sfera” influencera, ideja i toksično-maskulinih razmišljanja koja muškarce postavljaju u prvi plan (u odnosu na žene i druge rodne identifikacije). U kratkim crticama, “manosfera” kao svojevrsni paraintelektualni ekosustav nastala je kao odgovor na popularizaciju profeminističkih ideja u digitalnom prostoru te se kao takva na dosta neiskrene načine predstavlja kao ekosustav pun marginalaca – marginalnih muškaraca koji ne čine ništa doli se bore protiv “ekstremnih” oblika feminizma. Na stranu što takvi “oblici” feminizma ne postoje – karikature marginaliziranih skupina (u koje spadaju i žene) nisu izum modernog doba. Popularizacija digitalnog prostora analogno-marginalne usmjerila je ka digitalnim marginama, što je drastično spustilo kvalitetu rasprava u digitalnom prostoru. Ta metodologija, naravno, nije samoodrživa na duge staze – što pokazuje i cikličnost srednjestrujaškog vokabulara. Za potrebe ovog teksta razgovarao sam s troje mladih netizena, od kojih je jedan izjavio kako su i starije generacije možda imale svoj sleng i svoje izraze koji su se izgubili s vremenom. Drugi pak ističe kako je izuzetno bitno odakle određeni izrazi dolaze te u kakve ih se namjere danas koristi.
Riječ je, dakako, o klasičnom procesu aproprijacije – određene izraze “usisa”, u ovom slučaju, digitalni prostor, a zatim se isti koriste u različitim ključevima, što nerijetko dovodi do raznih razina fetišizacije i naprosto krive uporabe. Memifikacija nas, međutim, često navodi na razmišljanje da je sve oko nas ironija, sve dok se inicijalna čitanja ne pokažu istinitima.
Na drugoj strani te medalje, ističe jedan od sugovornika, nalaze se i pozitivne tendencije i produktivni ishodi: “Moji prijatelji su preko interneta tako došli do tzv. digitalnog minimalizma. To je pokret koji pokušava smanjiti “buku” moderne tehnologije i interneta tako što promovira korištenje starije tehnologije koja je bila namjenska, a ne multipraktik kao danas. Tako možemo brinuti o sebi, svojoj zajednici, svom zdravlju i možemo ostati izvan mainstream algoritama.”
Dakle, vidimo, postoji i strana digitalnog prostora koju je (barem u vidu izravnog kontakta) memifikacija većinski zaobišla.
“Imam prijatelje i poznajem ljude koji se trude ostati prisutni i ne gubiti vrijeme na “doomscrollanje” (neprekidno traženje novog sadržaja na telefonu, op. prev.). Žele biti produktivniji i trošiti vrijeme na stvari koje ih stvarno zanimaju. Razmišljam o tome da zamijenim Spotify pun oglasa i “slop” glazbe za stari mp3 player,” ističe jedan od sugovornika.
Usprkos svim promjenama koje tehnološka (r)evolucija unosi u svakodnevne živote svih ljudi, očigledno postoji određena društvena osnova na koju se vraćamo kada stvari postanu prekompleksne. Pored trendova vezanih uz digitalni minimalizam i traženje izlaza iz algoritamskih zidina, može se uvidjeti i želja za izlazom iz dominantne logike tzv. “ekonomije pozornosti.” Upravo su iz tog razloga digitalne supkulture od presudne važnosti – bez njih ne preostaje ništa drugo nego predati se dominantnim narativima.
Ivan Slijepčević
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti